Foto: pomorstvo.info

Takav je i bokeljski pomorac Ante Dragičević, upravitelj stroja, koji je za 18 godina plovidbe na prekookeanskim brodovima upoznao sve rizike posla i sve njegove dobrobiti. Za pomorstvo.info, govori o novim izazovima u pomorskoj industriji i životu pomoraca, nekada i danas.

Nakon duže od osamnaest godina na moru, kao iskusan pomorac koji zna kako i brod i posada “dišu”, šta mislite o stanju ove industrije u okolnostima povišenih rizika, energetske tranzicije, ali i novih tehnologija, digitalizacije, savremenih sredstava komunikacije. Jesu li bolja vremena pomorstva već prošla ili tek dolaze?

Što se tiče brodarstva mislim da je to oduvijek bilo, a posebno je danas, najznačajniji vid globalne trgovine, i ključ modernog kapitalizma. Svakako, konkurentnost doprinosi boljem položaju vodećih distributera, a sa druge strane, nama kao korisnicima/kupcima krajnjih transpotovanih dobara oči su zatvorene, jer nismo upućeni u taj vid svjetske trgovine.

Što se tiče nužnosti energetske tranzicije sa kojom se potpuno slažem, i ona nosi svoj dualizam u vidu zahtjeva ispunjenja zakonskih regulativa i normi koje su propisane.

Tačno je to da ima posljedica: ljudstva je sve manje na brodu a zahtjevi od njih sve veći.

Nove tehnologije su unaprijedile pomorstvo u vidu komunikacije, prognoze, a isto tako omogućile brodaru bolji mendžment i kontrolu kako broda tako i posade.

Sa te strane bih se vezao za menadžment koji je izrazito zahtjevan, zbog današnje beskrupulozne konkurencije među brodarima.

Rizici su uvijek bili prisutni u brodarstvu samo su sada povišeni zahtjevnim menadžmentom, tako da smo bukvalno postali brza cesta.

Mislim da su bolja vremena na pragu, ali, jedini problem je što broj ljudi na brodu ne može da postigne sve zahtjeve modernizacije. I tu će nešto morati da se promijeni na bolje. Rađa se novi profil pomoraca, nova pravila ponašanja na moru, nove klimatske i energetske prilike i neprilike…

Uzmimo, recimo, pitanje ekološke svijesti (bolje reć, savjesti)…

Tako na primjer, postupanje sa otpadom na brodovima regulisano MARPOL konvencijom, jasno definiše odredbe kojih se brodovlasnici (dakle i posada) moraju pridržavati.

Nove generacije prekookeanskih brodova opremljeni su raznim uređajima za obradu otpada, ali, postoje i protokoli o pravilnom zbrinjavanju otpada i obaveza o dokumentovanju svakog tog postupka na moru i na kopnu.

Da li se sve kompanije na svijetu pridržavaju ovoga? Da li je moguće sve staviti pod kontrolu ili treba razvijati svijest pomorskih kompanija i pomoraca o tome? Ta i mnoga druga pitanja u vezi nove ekološke svijesti u pomorstvu, takođe su suštinski važna za budućnost ove industrije.

Kako bi opisali status pomorca u svijetu a kako u Crnoj Gori i koliko je zakonska regulativa u Crnoj Gori “saglasna” sa onim što piše u aktima Međunarodne pomorske organizacije i u Međunarodnom pomorskom pravu?

Evidentne su razlike među pomorcima sa raznih strana svijeta u vidu edukacije, odnosa prema poslu, ukrcaja kao mogućnosti i visine plata. Kad pominjemo plate i kvalitet posade to je začarani krug kadrovskog menadžmenta, i, kratko da se osvrnem, šarene posade koje sastavljaju kadrovci, a ta „sastavljanja“ su bazirana na osnovu ispunjenja određenog kvaliteta posade za izvršenje zadatka koje sam brod i linija zahtjevaju.

Može li u skorije vrijeme doći do promjene svijesti u Crnoj Gori, da je to država čija teritorija nije samo kopnena već je i morska? Može li, takođe, crnogorska “vlastela” da shvati da je pomorska industrija ključ njenog ekonomskog napretka?

Naravno da može, mi posjedujemo enormno iskustvo i kvalitet koji mora početi da se uvažava i kanališe u intenacionalne svrhe zajedničkih i osobnih ciljeva što kod nas što u svijetu. Praksa u vidu unapređenja sopstvenih flota bi svakako davao stručan kadar koji dalje može da se plasira u svijetu u raznim segmentima pomorstva otvorivši opet nova radna mjesta na domaćem tržištu.

Sve to povlači jednu golemu priču koju mi imamo kroz našu ponosnu istoriju vezanu za pomorstvo od Ulcinja pa do na kraj Boke. Skrenuo bih pažnju da mladi pomorci nisu podržani nakon obrazovanja, a kamoli upućeni u pomorski život. Sve mora da bude jedna simbioza, da bi se došlo do jačanja pomorstva kroz proizvodnju kvalitetnog kadra. Smatram da trebaju biti mnogo bolje upućeni, jer u ovom momentu nam je potrebno svašta, počevši od domaćih brodara, trajekata, školskih brodova itd. Treba nam i ozbiljan profesionalni sindikat.

Za napredak na državnom nivou nam je potreban jedan dobar dugogodišnji plan, ali, kod nas je sve nažalost na brzinu…

Iz ličnog iskustva, šta smatrate ključnim problemima sa kojima se suočava pomorac iz Crne Gore kad se nađe na takozvanom globalnom “tržištu rada”? Kakva su iskustva Vas i Vaših kolega pomoraca sa domaćom administrativnom “logistikom” i da li je uopšte ima pomorac kad krene u avanturu potrage za solidnom kompanijom?

Najveći problem predstavlja što je svaki mladi pomorac generalno neupućen u pomorski život. Iskusan pomorac je jedna, nažalost, individua, na tom globalnom tržištu. Sa te tačke gledišta jedan drugome ako ne pomognemo i mlađe ne uputimo, nismo konkurentni na globalnom tržištu.

Što se tiče domaće administracije mislim da rade ogroman i dobar posao. Još bih napomenuo da smo i mi pomorci malo aljkavi kada dođe do administracije. Svako ko se vrati umoran sa ugovora spremi svoje brevete i matrikulu u škaf, pa se sjeti par dana pred ukrcaj da mu neki brevet ističe.

Onda se namučimo i uvjek nam je administracija kriva. Na primjer, moja agencija Normonte vodi računa o isteku mojih breveta, čak mi nude i asistenciju tokom obnove ili upisa pomorskoga staža. Mislim da je to na obostrano zadovoljstvo.

Ako znamo da je Crna Gora mediteranska država, čiji su prvi susjedi razvijene pomorske države, Italija i Hrvatska, šta spriječeva Crnu Goru da prati te i takve “modele” razvoja pomorstva?

Po mome mišljenju spriječava nas dobra volja i profesionalizam. Decenijama se nije ulagalo u pomorstvo i mislim da su nas lako pretekle ove gore pomenute zemlje. Sa druge strane, oni imaju tradicionalno razvijeno pomorstvo, znatno veće ekonomije i prirodno je da su to ozbiljne pomorske države. Crna Gora može i mora da bude dio te velike pomorske familije, bez obzira na njenu veličinu. Postoje takođe i druge male mediteranske države koje obrću stotine miliona eura od pomorstva. Od njih treba učiti, treba pratiti te „modele“ i primjenjivati ih kod nas.

Kad pogledate u prošlost, od početka karijere pomorca do danas, šta Vas je kao glavni motiv vodilo kroz sve uspone i padove, bure i oluje, ali i one lijepe i nezaboravne momente? Koje događaje pamtite kao “filmske” i “literarne”?

Jedino što Vam tu mogu reći je da do sada motivaciju mi je pružala pomisao da sam sve sam stekao i zaslužio, nikoga nisam vukao za rukav niti me je ko ucjenjivao na bilo kakav način. Srećom, jer je ta anomalija često slučaj kod nas. Citirao bih jednog velikog sportistu, pokojnog olimpijskog šampiona u boksu Matu Parlova: „Ja sam svjetski čovjek, ja ne mogu da budem nacionalista!“

Kada sam u mislima izašao iz lokalnih okvira prepušten sam sebi i radu zbog sticanja iskustva kao i građenja karijere, motiv je došao sam po sebi uz dodatnu ljubav prema moru.

Lijepe momente samo pamtim sa broda, ove ružne svjesno brišem iz memorije kako bih se lakše i brže opet rado vratio pozivu.

Imam jedan filmski događaj iz Kanade, kada smo gasili požar u luci kome nisu mogli prići sa kopna. Mi smo uspjeli i cijela naša posada dobila je zahvalnicu od grada. Jedini brod koji tada nije napustio luku je bio naš. Radilo se o električnim instalacijama, mi smo napravili vodeni zid da spriječimo eksploziju od rasutog tereta i tuda prođu vatrogasne jedinice.

Drugo čega se često sjetim je Mageleanov prolaz i Norcap na putu za Murmansk. To su posebna iskustva koja se ne mogu uporediti ni sa čim.

Kako kao iskusan pomorac gledate na najnoviju generaciju pomoraca? Smatrate li da im je danas teže nego Vama kada ste počinjali ili im je lakše, zbog novih tehnologija i olakšica u radu?

Nove generacije svakako predstavljaju okosnicu pomorstva jer mnogo brže i lakše prihvataju inovacije u ovoj profesiji. Smatram da mnogi iz novih generacija nisu adekvatno obučeni niti posjeduju potrebnu radnu etiku, što znači da nisu spremni ni za naporan rad na brodu.

Imam ponekad osjećaj da znaju više o zaštiti na radu i radnom mjestu, i to sve „kao iz bukvara“ nego što znaju o onome što im je posao. U redu je znati svoja prava i sve zaštiti na radu, ali prije toga treba znati posao i kako se obavljaju dužnosti. Kad se to nauči, kvalitet rada i zbir onih vještina koje pomorac nauči u praksi, najbolje štite onoga ko se odlučio da traje u ovoj profesiji. Mislim da se ta početnička pitanja o zaštiti na radu kod mladih kadrova najviše vidi u makini. Sa druge strane teško je naći obučene kadrove, i pomorstvo je globalno u velikom deficitu sa kvalitetnim profesionalcima.

Na svjetskom tržištu rada, potražnja za pomorcima je veća nego ikada, ali je selekcija takođe zahtijevnija nego što je ikada ranije bila. Šta mislite o kvalitetu obrazovanja i obuke mladih pomoraca u Crnoj Gori danas? Mogu li biti konkurentni na svjetskom “tržištu” školovanih pomoraca?

Svakako skrenuo bih pažnju na nedostatak prakse tokom obrazovanja. Podsjetio bih da sam tokom studija imao praksu u Brodogradilištu Bijela, Gumari, Arsenalu itd. Danas su nove generacije uskraćene za praktični dio, da ne govorim o nekom novom, modernom školskom brodu, jer je ovaj koga imamo problematizovan, pa može biti jedino turistička atrakcija kad i ako taj problem bude prevaziđen.

Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info