Prva stanica ekipe orne za putešestvije bila je u Ivanovićima, gdje nas je dočekao domaćim Slobodan Ivanović koga od milošte zovu Mirko, na čijem se posjedu nalazi Velja maslina.

Velja maslina, kako je u narodu zovu, jedno je od najstarijih maslinovih stabala na svijetu. Njena je starost procijenjena na više od 2.000 godina. Fascinantno je da daje plodove koji se koriste za jelo i proizvodnju ulja.



Njeno stablo je impozantno - visoko je 11 metara, a prečnik njenog debla iznad same zemlje iznosi čak četiri metra. Pripada sorti "žutice" i daje plod kada je godina "rodna". Sjećaju se mještani - govori njen vlasnik Slobodan Mirko Ivanović - da je nekada davala i jedan mlin maslina, od 16 do 18 "lata", što bi značilo oko 200 kilograma ploda i 40 litara najkvalitetnijeg ulja.



Među posjetiocima ovog lokaliteta, najbrojniji su Rusi, kojima prema riječima našeg domaćina, ovaj drevni malsinjak nerijetko izaberu kao mjesto na kome izgovaraju "sudbonosno DA".



Ono što svakako ne smijete propustiti prilikom obilaska ovog vjekovnog i mističnog stabla svakako jeste da ga dodirnete ili čak zagrlite, jer kako smo čuli, Velja maslina nesebično dijeli svoju dugovječnost sa onima koji je dotaknu rukom i srcem.



Iz Ivanovića krećemo ka mjestu koje je dobilo naziv po čuvenoj legendi. Panoramskim putem, idealnim za avanturiste i ljubitelje pješačenja, pa magistralom do Skočiđevojke. Na samoj pjeni od mora ušuškana u oblake kao od šećerne vune, Skočiđevojka i ostavlja utisak mjesta koje rađa legende.



Naši domaćini, Rađenovići, dočekuju nas onako kako ovi krajevi svojom dugom tradicijom gostoljublja nalažu, domaćin Miško pripremio je čašice i čaše za rakiju, likere ili vino, ko što voli! Uz priču o legedni koja se vezuje za ovaj kraj, nazdravili smo domaćinima koji su se potrduili da nam boravak u njihovom domu bude što prijatniji.



Trpeza puna paštrovskih specijaliteta, po kojima je ovaj kraj poznat, prosto je mamila na degustaciju! Priganice, ruštule, sirnica, malsine, malsinovo ulje, sir iz ulja... bili su više nego prijatna i prije svega ukusna dobrodošlica i uvod u ono što nas čeka u ostatku dana.






Porodica Rađenović u duhu tradicije, njeguje i ono po čemu su Paštrovići danas poznati u svijetu gastronomije. Paštrovski makaruli često se nađu na trpezi ove porodice, od izrade do pripreme lično svojim rukam sve radi majka našeg domaćina Miška.



Jelo koje je prema riječima strarijih Paštrovića nastalo iz nemaštine, danas caruje na svečanim trpezama ovog dijela Budve.
"Malo brašna, malo ulja, so i jaje", bila je skromna naša domaćica, govoreći o načinu i recepturi izrade ovog delikatesa.



Ono što nikako nijesmo smjeli da propustimo jeste i čuvena legenda o Skočiđevojci koju je sa nama podijelio naš domaćin.



Nakon bogatog doručka i sa sudbinom Jelene djevojke iz legende o Skočiđevojci u mislima put nastavljamo, ka manastiru Reževići, ušuškanom između maslinjaka i mora, slikovit prilaz i par manastirskih mačaka čine da sve liči na filmsku scenu.



Srpski kralj Stefan Prvovjenčani boravio je u Reževićima. Sagradio je crkvu Uspenja presvete Bogorodice, koja je osveštana 1223. godine. Car Dušan je u Reževićima podigao crkvu arhiđakona Stefana, koja je osveštana 1351. godine i tom prilikom Paštrovićima podario svoj čuveni Zakonik.



Predanje taj događaj opisuje ovako: "Prolazeći ovim krajevima kralj Stefan Prvovjenčani se jako opio paštrovačkim vinom. Nakon silnog mamurluka i triježnjenja, naredio je da se baš na tom mjestu podigne crkva!"

U sastavu Manastira Reževići nalaze se tri manje crkve:

Crkva Uspenije presvete Bogorodice, Crkva Svetog Arhiđakona Stefana
Crkva Svete Trojice



Brdovitim putem preko Čelobrda, sa kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda na Sveti Stefan, nastavljamo ka samom srcu Paštrovića, manastir Rustovo se pre nama ukazuje kao mjesto iz bajke.



Prema predanju na ovom mjestu su još u 14. vijeku Paštrovići podigli crkvu za saplemenike, koji su stradali od vojske mađarskog kralja Ludviga.

Manastir Rustovo je osnovan 2004. godine oko crkve Uspenja Presvete Bogorodice iz XIV vijeka u istoimenom zaseoku koji se nalazi između sela Čelobrdo i Kuljače. Vremenom je manastir širen i dograđivan, pa je tako 2006. godine izgrađena i osvećena drvena crkva posvećena Svetim carskim mučenicima Romanovima kao i kapela Prepodobnog Benedikta Nursijskog koji je ujedno i manastirska slava.



Marljivošću monahinja vrlo brzo je postao čuven po proizvodima koji se prave na starinski način i od sastojaka koji se uglavnom sakupljaju na obroncima Paštrovske gore. Igrom sudbine u manastir su stigle dvije svete ikone Blagouhani cvijet i Iverska Majka Božija koje obilaze i ispred njih se mole ljudi u nevolji i žene koje imaju problema da ostanu u drugom stanju.



Prema predanju, koje je u Paštrovićima još uvijek živo, a zapisao ga je i Stefan Mitrov Ljubiša, oko manastira je sahranjen dio Paštrovića koje je 1381. godine, na prevaru, zarobila i ubila vojska mađarskog kralja Ludovika ili Lajoša na Paštrovskoj gori, ispod Golog vrha. O tome svjedoče kamene nadrgrobne ploče nepravilnog oblika koje se nalaze na blagoj padini ispred manastirske porte.

To je jedan od razloga zašto je ovaj manastir svetinja, iako je istorija ovog mjesta još uvijek u maloj mjeri otkrivena, a saznanja nedovoljna da bi se izveli ozbiljni naučni zaključci.

Monahinje koje žive u manastiru, bave se proizvodnjuom, melema, krema i ostalih ljekovitih preparata, a svi su na bazi voska. Suveniri koji se prodaju u manastirskoj suvenirnici takođe su ručni rad monahinja.



Kreme za ruke na bazi su maline, nevena, ruža, ali i ostalog bilja koje same uzgajaju.



Dame koje su činile dio ekipe koja se zaputila na ovo studijsko putovanje nijesu odoljele a da ne isprobaju preparate za njegu ljepote.




Iz manastira Rustovo, puni mira i pozitivne enrgije, zaputili smo se na posljednje odredište našeg putešestvija, domaćinstvo porodice Mitrović, gdje nas je u dobro poznatom primorskom ambijentu, na terasi pod verandom čekao ručak. Šta drugo nego makarule sa pašticadom- sos od mesa.



Dobra atmosfera i ukusna hrana, učinili su da ovo druženje potraje do kasnih popodnevnih sati.



Uz obećanje da se ovo druženje mora ponoviti, nadahnuti ljepotama i legnedama Paštrovića i omamljeni delicijama i vinom krenuli smo nazad za Budvu, gdje nas je čekao povratak radnim obavezama. Puni utisaka i sigurni u to da Budva ima da ponudi mnogo više od samog jezgra grada, te da lijepa turistička budućnost tek očekuje zaleđe kraljice Mediterana, pozdravili smo se do nekog narednog okupljanja!

D.P.