Foto: printscreen

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Михайлович Достоевский) je bio ruski pisac ukrajinskog porijekla. Kao romanopisac, novelista i publicista svrstava se u red najznačajnijih pisaca u istoriji. Rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi, a preminuo 9. februara 1881. godine u Sankt Petersburgu.

U periodu mladosti, zbog otvorenog protivljenja ruskom carskom režimu, osuđen je na smrt, ali prije samog čina pogubljenja je pomilovan, pa je osuđen na robiju u Sibiru. Tokom ovog teškog perioda u životu mijenjao je političke stavove od liberalizma prema konzervatizmu. Njegov značaj naročito se ogleda u modernizmu, a njegovo ime stoji na samom vrhu među najvrsnijim piscima kao što su Šekspir (William Shakespeare) i Servantes (Miguel de Cervantes). Smatra se utemeljivačem psihološkog romana i pretečom egzistencijalizma.

Porodica i porijeklo

Davne 1506. godine, na prostoru današnje Belorusije, u ukrajinskom selu Dostojiv, po kome je porodica Dostojevski dobila prezime, živio je daleki predak Fjodora Dostojevskog koji se zvao Danilo Rtiščič. Preci Dostojevskog su se preselili u ukrajinsku regiju Volinj oko 1570. godine i od tada se, prema postojećim zapisima, prvi put spominje prezime Dostojevski. Djeda Fjodora Dostojevskog se zvao Andrij Dostojevski. On je bio sveštenik u periodu od 1782. do 1820. godine. Otac Fjodora Dostojevskog se zvao Mihajlo. Bio je polaznik škole u Šargorodskom sjemeništu, na prostoru Viničke oblasti. Kao istaknuti student upisao je Medicinsku akademiju u Moskvu. Vremenom je postao ljekar u Marijinskoj bolnici za siromašne u Moskvi. Fjodor Dostojevski je rođen u porodici koja je pripadala nižem plemstvu. Za vrijeme njegovog djetinjstva otac mu je ubijen, te postoje razne spekulacije o njegovoj smrti. Po nekim istraživanjima ubili su ga vlastiti kmetovi, po drugim pretpostavkama je ubijen zbog finansijskih interesa. Fjodor Dostojevski je bio jako vezan za svog oca. Nakon što je čuo vijest o smrti oca, po prvi put je dobio napad epilepsije, bolest sa kojom će voditi bitku cijeli svoj život. Majka Fjodora Dostojevskog je bila Ruskinja Marija Fedorovna. Upamćena je kao vesela i temperamentna žena. Pokazivala je veliku ljubav prema poeziji. Umrla je od sušice kada je Dostojevskom bilo svega sedamnaest godina. Budući da su mu roditelji bili imućni, plaćali su dadilju da se brine o njemu. Fiktivni likovi u djelima ovog pisca vuku korijene iz mnogih herojskih priča i bajki koje mu je dadilja čitala. Majka ga je učila da čita i piše kada je napunio četiri godine, a kao pomoćno sredstvo u učenju koristila je Bibliju. U tinejdžerskim godinama bio je izložen ozbiljnijoj literaturi, kao što su, na primjer, dela Puškina (Aleksandar Sergejevič Puškin), Getea (Johan Volfgang Gete) i Homera (Homer).

Školovanje i prvi radovi

Nakon završenog osnovnog obrazovanja, Dostojevski se upisao na vojno-inženjerski studije u Sankt Petersburgu. Tokom studija je pokazivao veliku sklonost prema književnom radu. Tada je preveo djelo Onorea de Balzaka (Honore de Balzac) „Evgenija Grande“. Svoj početni književni rad pisao je pod snažnim uticajem Gogolja (Nikolaj Vasiljevič Gogolj). Prvo djelo koje je objavio bila je epistolarna pripovjest „Bijedni ljudi“. Kritika je s oduševljenjem pozdravila njegov početni rad. Pozitivna kritika najznačajnijeg ruskog kritičara u to vrijeme, Visariona Bjelinskog, označila je početak velike i uspješne književne karijere. O Dostojevskom se uveliko pričalo. Sa velikim zanimanjem i još većim očekivanjem čekao se njegov sledeći rad. Za vrijeme studija postao je jedan od utopijskih socijalista. Na njihovom čelu bio je Butaševič-Petraševski. Godine 1846. Dostojevski je objavio vrlo upečatljiv roman „Dvojnik“. Junak ovog romana je činovnik prikazan kao shizofrenik.

Period nakon školovanja i egzil

Nakon što je uspješno diplomirao na vojno-inženjerskom studiju u Sankt Petersburgu, Dostojevski se posvetio aktivnom književnom radu. Bio je redovan član književnog kluba čiji su članovi ideje usmjerili prema socijalnim reformama. Budući da država nije odobravala njihove ideje, godine 1849. zabranjeno je javno okupljanje književnog kluba utopijskih socijalista od strane carske policije, koja je Dostojevskog i njegove drugove u zoru izvela na strijeljanje, zbog zavjere protiv cara Rusije, Nikolaja I. Strijeljanje je obustavljeno, svi koji su očekivali smrt su pomilovani, ali su osuđeni na izgnanstvo u Sibir. Carska vojska nije ni namjeravala da ubije, nego da zaplaši i pokaže svoju moć nad Petraševskim i njegovim sledbenicima. Za vrijeme robije kod Dostojevskog dolazi do promjena u njegovim ideološkim stavovima. Iako je od ranije bio sklon hrišćanskom misticizmu, njegov utopijski socijalizam je slijedio Šilerove (Schiller) idealističke poglede, a nešto kasnije je na njih gledao sa velikom dozom podsmjeha. Poslije sibirske robije u trajanju od četiri godine kod njega se javila glorifikacija carizma, ruskog pravoslavlja i nacionalizma. Nakon robije služio je kao vojnik u lošim uslovima na prostoru azijskog dijela Rusije. U dugim godinama robije nije napisao ni jedno djelo, ali mu je svakako ova kazna služila kao inspiracija za pisanje mnogih njegovih kasnijih romana.

Povratak u Sankt Peterburg

Prvo djelo koje je objavio po povratku u Sankt Petersburg su „Zapisi iz mrtvoga doma“ u kome opisuje svoje ropstvo. Knjiga je sa velikim oduševljenjem prihvaćena od strane kritike i čitalačke publike. Iako je na polju književnog rada zablistao, uskoro su privatni problemi doprinijeli stagnaciji njegove karijere. Dostojevski je imao nesređene bračne odnose sa suprugom koja je dugo vremena bolovala od tuberkuloze, sa propratnim histeričnim napadima. Isto tako, njegovo zdravstveno stanje nije išlo u prilog njegovoj karijeri pisca. Simptomi epilepsije vremenom su se sve više pojačavali. Njegov kockarski hobi je prerastao u kockarsku strast, a onda u potpunu opsesiju. Skoro sav novac koji je zarađivao od prodaje romana trošio je na kockarske dugove. Njegova zavisnost o kockanju kasnije mu je poslužila kao inspiracija za pisanje romana „Kockar“. Dalje, zadesila ga je porodična tragedija. Umro mu je brat Mihajlo za koga je bio jako vezan, a sa kojim je sarađivao i na profesionalnom planu. Zajedno su uređivali novine. Nakon njegove smrti, Dostojevski je morao da preuzme vođenje brige o mnogobrojnoj porodici. Njegovi privatni problemi doveli su ga u težak položaj, a samim tim trpjela je i njegova profesionalna književna karijera. Godine 1861. objavio je roman „Poraženi i uvrijeđeni“ koji je pokazivao vidljive zaostatke za njegovim ranijim, a naročito budućim radovima. Na putovanje Evropom krenuo je 1862. godine, gdje je proveo izvjestan period u Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj i Italiji. U Engleskoj se susreo sa Bakunjinom (Mihail Bakunjin). Drugi put se odlučio na evropsko putovanje sa svojom drugom suprugom Anom Snjitkinom, koja je uveliko popravila njegov nesređeni porodični život i donijela mu prijeko potreban mir. Ona ga je spasila od kockarske zavisnosti i rodila mu djecu. U Rusiji i danas žive njihovi potomci i to u lošem materijalnom stanju. Car Aleksandar II je pozvao Dostojevskog da u palati čita jednu od svojih knjiga. Kako se car oduševio Dostojevskim, dugo vremena je vaspitavao carevog sina u mnogim životnim sferama. Ovaj posao mu je poslužio kao odskočna daska u karijeri, jer je tako upoznao mnoge uticajne osobe svoga vremena.

Vrhunac karijere

Dostojevski je djelo „Zapisi iz podzemlja“ objavio 1864. godine , a napisao ga je u obliku kratkog ispovjednog romana. U njemu je postavio obrazac i postupke u pisanju svojih narednih, veoma uspješnih romana. Postavio je nove, inovativne metode u pisanju. Bio je to snažan obračun sa raznim utopijskim stereotipima u vidu niza esejističkih cjelina, sa pratećim dramatizovanim sokratovskim dijalozima, kroz sveprisutni naboj skandala i strasti. Estetski doživljaj je doveden u drugi plan, a primarno mjesto zauzela je funkcionalnost piščeve vizije. Napisao je niz djela u kojima je razvio tehniku struje svijesti. Takva su djela „Braća Karamazovi“, „Mladić“, „Krotka“, i „Idiot“. Mjesto radnje njegovih romana uglavnom je velegradsko podzemlje, gde vlada tmurno raspoloženje. Često se u njegovim djelima javljaju ubistva, razne vrste zločina, skandali, krađe i slično. Čitaoca navodi na razmišljanje o mnogim pitanjima, kao što su na primjer: ljudska patnja, zlo, postojanje ili nepostojanje više sile, odgovornost, sloboda, smrtnost i besmrtnost, odnos Rusije i Zapada i mnoga druga. Po mnogim kritičarima on je bio spiritualni pisac. Njegovi su likovi vođeni neprestanom borbom dobra i zla. Književni likovi mu se kreću od božanskih bića, preko najobičnijih ljudi, pa do najnižih animalnih likova koji u pojedinim trenucima dosežu anđeoske visine, što dodatno začinjava djelo i čini ga itekako uzbudljivim. Duhovna vitalnost junaka je temeljna odlika spiritualnog pisca kakav je bio Dostojevski. U najveća djela Dostojevskog ubrajaju se romani „Zločin i kazna“, objavljen 1866. godine i po mnogim kritičarima, sudeći prema tehnici pisanja, je njegovo najbolje djelo; „Idiot“ koji je objavljen 1868. godine, djelo koje nameće pitanje propasti neuslovnog dobra u sekularnom svijetu; „Bjesovi“ koga je objavio 1872. godine, a koji je predstavljen u duhu političkog romana kroz fabulu o grupi nihilističkih revolucionara; „Mladić“ koji je objavljen 1875. godine; „Braća Karamazovi“ koji je objavljen 1881. godine, a koji je ujedno i njegovo najopsežnije delo, sa snažnom porukom nade u vječni život i sumom piščevih opsesivnih tema. Djela je pisao kako bi zaradio novac. U oskudici je radio užurbano, a kako je ubrzano radio tako se i razvijala njegova kreativnost. Kroz sumoran i siv ambijent uranjao je u složen svijet emocija i misli svojih junaka. Opisi eksterijera, odnosno krajolika skoro pa i ne postoje, dok je njegov enterijer oskudan i mračan. Opis enterijera je usputan, iznose se samo najbitnije stavke, dok je sva pažnja usmjerena na razvijanje fabule kroz psihološku analizu lika. Kroz književnost je prožimao politiku, filozofiju, nauku i religiju. Stvarao je djela koja su bila uzorak moderne umjetničke forme.

Ljubavni život

Nakon robije Dostojevski je prvi put iskusio čari ljubavi. Budući da je bio izmučen u robiji, javila se kod njega jaka potreba za toplinom i bliskošću. Njegova prva ljubav se zvala Marija Dmitrijevna Isajeva. Upustio se u ljubavnu vezu sa njom, a ta veza bila je prilično komplikovana i teška. Na početku njihove veze ona je bila u braku sa jednim sitnim činovnikom sa kojim je imala dijete. Kada joj je muž izvršio samoubistvo, Dostojevski ju je zaprosio. U pismima ga je molila da joj da savjet za kog bogatog čovjeka da se uda. Dostojevski je i pored toga oženio Mariju. Ona prema njemu nije osećala strast, nego ga je više doživljavala kao brata. Nisu se podudarali ni fizički, a ni duhovno, pa je zbog toga u mnogome trpio njihov zajednički život. Dostojevski je nju volio zbog emocija koje je probudila u njemu, ali i zbog patnji i boli koje mu je nanosila. Ona mu je poslužila kao inspiracija za stvaranje lika u romanu „Poniženi i uvrijeđeni“, žene koja je i beskrajno voljela, ali i izlagala nepodnošljivoj patnji osobu koju je voljela. Marija je dugo bolovala, a umrla je 1864. godine. Njegova druga ljubav je bila komunikativna i mlada Apolinarija Suslova. Upoznali su se tokom jedne književne večeri. On je tada imao 42 godine, a ona 22. Zavolio ju je zbog nježnosti koja mu je bila prijeko potrebna. Međutim, i ona je bila poprilično teške naravi. Bio u braku sa Marijom, te joj nije pružao onoliko koliko joj je bilo dovoljno. Zbog toga ga je često ostavljala i upuštala se u odnose sa drugim muškarcima. Nakon smrti njegove supruge, nije pristajala da se uda za njega. Postoji mogućnost da je Dostojevskom najveću bol u životu zadala Apolinarija. Sav bi zadrhtao čuvši samo pomen njenog imena. U djelima se neprestano vraćao opisu njenog lika. Čitavog života sjećao se njene nježnosti i surovosti. Ana Grigorjevna Snitkina bila je prava ljubav Dostojevskog. Upoznali su sa kada je on pisao roman „Kockar“, a ona mu pomagala kao stenografkinja. Bio je 25 godina stariji od nje. Tokom saradnje su se zbližili do te mjere da je njihov odnos rezultovao brakom, 1867. godine. U braku su oboje bili vjerni. Ona je bila ta koja je sredila njegov život i pružila mu je potrebnu stabilnost. Nakon godine dana braka dobili su ćerku Sonju, koja je umrla u detinjstvu. Njihov sin se zvao Aleksej, a umro je kada je napunio tri godine. Dostojevski se oslobodio kockarske zavisnosti zahvaljujući velikom trudu i pomoći njegove supruge. Iako je u braku sa Dostojevskim mnogo patila, Ana se nikada nije žalila, te mu je do smrti ostala vijerna.

Zanimljive činjenice o Dostojevskom

Dostojevski je volio rusku kuhinju. Tražio je da mu se redovno kuvaju jela koja su bila popularna u njegovo vrijeme u ruskom glavnom gradu. Na listi omiljenih jela bili su: čorba sa mesom i sjeckanom kobasicom, kisjelim krastavcima i kupusom koja se zove moskovska soljanka; vrsta peciva koja nosi naziv rastegaji; zatim, pohovani teleći odrezak; kao i razne vrste piroški. Jelo je birao prema raspoloženju. Naime, kada je bio dobro raspoložen na kuhinjskom stolu volio je da vidi orahe, sir, limun i narandže, senf, gljive i kavijar. Kada nije bio dobrog raspoloženja tada mu je prijala topla supa, pohovani teleći odrezak, vino i čaj. Kao veliki gurman slijedio je provjerene obrasce pri jelu. Kada bi jeo kuvanu kokošku uz nju bi obavezno pio toplo mlijeko. Voleo je slatkiše, a prije uživanja u slatkom svaki put bi popio malo konjaka. Slatkiše je čuvao na posebnom mjestu u jednoj od ladica ormara za knjige, u njegovoj radnoj sobi. Poslastice je najčešće jeo tokom dana, samo ponekad se dešavalo da ih jede noću. Najviše je uživao u smokvama, orasima, datuljama, voćnom želeu, suvom grožđu, džemu i suvim šljivama. Mnogo je uživao u raznim vrstama voća.

Za vrijeme doručka pio je votku. O ovom njegovom jutarnjem ritualu pisao je u svom dnevniku Mihail Aleksandrovič Aleksandrov: „Došavši jednom kod Fjodora Mihajloviča za vreme doručka, vidio sam ga kako pije običnu krušnu votku. Zagrizao bi komad crnog hleba i ispio malo votke iz čašice, a onda je sve to zajedno žvakao“. Imao je mnogo usađenih navika i rituala. Jedna od tih navika bilo je svakodnevno ispijanje čaja, ali na njemu svojstven način. U velikim količinama ispijao je izuzetno jak crni čaj dok je sedio za radnim stolom. Sam je sebi kuvao čaj, jer niko drugi nije mogao da udovolji njegovim zahtevjima tokom pripreme čaja. U trećinu čajnika je sipao vrelu vodu u koju je dodavao tri male kašike čaja, zatim je pokrivao čajnik maramicom u trajanju od tri minute, a onda je dosipao još vode u čajnik, pa opet pokrio maramicom na tačno određeno vrijeme. Tokom pravljenja čaja služio se određenom kašikom samo za tu namjenu. Nazivao ju je čajna kašika. U šolju čaja dodavao je dvije kockice šećera. Tokom sipanja čaja u šolju strogo je pazio na boju čaja. Zbog toga je duže vremena znao dolijevati čaj u šolju, pa onda opet izijevati u čajnik, ili dolijevati vrelu vodu u šolju ili čajnik. Nebrojeno puta se iz radne sobe vraćao u kuhinju kako bi popravio boju čaja, pa je govorio: „Kad sipam čaj izgleda mi da je boja dobra, a kad ga odnesem u radnu sobu vidim da ne valja“.

Pozivao je u svoju kuću nepoznate ljude, sa kojima se sretao u kafani. Ljudi su sjedeli sa njim u dnevnom boravku ili njegovoj radnoj sobi i satima pričali razne priče o sebi ili drugima, istine i laži, a on je njihova priče pažljivo slušao. U tim pričama pronalazio je lično zadovoljstvo, a neke od njih bile su mu inspiracija za pisanje.

Kraj života i smrt

Pred kraj života Dostojevski je riješio većinu svojih privatnih problema, kao što su na primjer materijalni problemi koji su ga pratili u stopu tokom života. Nije uspio u namjeri da napiše nastavak romana „Braća Karamazovi“, koga je prvenstveno zamišljao kao trilogiju, jer je smrt došla nenadano 1881. godine, kada je iskrvario poslije epileptičnog napada. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno oko 100 hiljada ljudi. Na nadgrobnom spomeniku Fjodora Dostojevskog piše epigraf njegovog romana „Braća Karamazovi“, a izvorno rečenica iz Jevanđelja po Jovanu: „Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi“.

Dostojevski stoji na samom vrhu svjetskih pisaca zajedno sa Šekspirom, Tolstojem, Prustom (Marcel Proust), Servantesom, Danteom (Dante Alighieri) i još par vrhovnih pisaca. Ogroman je njegov uticaj na smjer svjetske književnosti i brojne pisce, kao što su Herman Hese (Hermann Hesse), Kafka (Franz Kafka), Marsel Prust i mnogi drugi. Posebno je doprinio razvoju egzistencijalizma i ekspresionizma u književnosti.

Muzej Fjodora Dostojevskog se nalazi u mjestu Vijtivci u kome se naglasak stavlja na njegovu povezanost sa Ukrajinom.

Izreke i citati

„Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi“.
„Ali neobičnost i čudaštvo pre nanose štetu nego što daju pravo na pažnju, pogotovu kada svi teže da objedine pojedinosti i nađu bilo kakav opšti smisao u sveopštem besmislu“.
„Bez pouzdanog saznanja zbog čega živi, čovek neće pristati da živi i pre će uništiti sebe nego što će ostati na zemlji, pa makar oko njega bili sve sami hlebovi“.
„Braćo, ne bojte se greha ljudskog, volite čoveka i u grehu njegovom“.
„Do vlasti dolazi samo onaj ko se osmeli da se sagne i uzme je. Tu se traži jedno, samo jedno: treba se odvažiti“.
„Danas se skoro svi daroviti ljudi strašno boje da ne budu smešni, i usled toga su nesrećni“.
„Fantazija je prirodna snaga u čoveku i ako joj se ne udovolji, ona će ili nestati ili obratno – razbuktati će se prekomerno, a i to je štetno“.
„Ja imam nameru da što duže poživim na svetu… I u poroku svome hoću da do kraja živim, to da znate. U poroku je slađe: svi ga grde, a svi potajno u njemu uživaju“.
„Ljudi su sasvim prestali nalaziti potrebu da sami sebe osuđuju. Ne budite, dakle, kao svi drugi“.

Bibliografija

Romani „Bedni ljudi“ (Бедные люди, 1846. godine) „Poniženi i uvređeni“ (Униженные и оскорбленные, 1861. godine) „Zločin i kazna“ (Преступление и наказание, 1866. godine) „Kockar“ (Игрок, 1867. godine) „Idiot“ (Идиот, 1868. godine) „Bjesovi“ (Бесы, 1872. godine) „Mladić“ (Подросток, 1875. godine) „Braća Karamazovi“ (Братья Карамазовы, 1880. godine) Novele „Dvojnik“ (Двойник, 1846. godine) „Bele noći“ (Белые ночи, 1848. godine) „Netočka Nezvanova“ (Неточка Незванова, 1849. godine) – nedovršeno „Zapisi iz podzemlja“ (Записки из подполья, 1864. godine) Zapisi „Zapisi iz mrtvoga doma“ (Записки из Мертвого дома, 1860.-1862. godine)


Izvor: www.biografija.org