Stjepan Mitrov Ljubiša je svojim pripovijetkama donio dašak novine, kako zbog njenih patriotskih poruka, tako i zbog činjenice da su one označile početak reforme srpskog jezika. Jedan je od najistaknutijih predstavnika folklornog realizma. Cilj njegove političke aktivnosti bio je poboljšanje ekonomskog položaja Boke. Takođe se zalagao za razvijanje svijesti i razumijevanja o široj nacionalnoj zajednici. Ostao je zapamćen i po istaknutoj borbi za nacionalne interese i pomaganje u borbi protiv tuđinštine.

Djetinjstvo i obrazovanje Ljubiša je rođen u Budvi, u tadašnjem Austrijskom carstvu, a današnjoj Crnoj Gori. Njegov otac, mornar po zanimanju, zvao se Mitar. Otac je često izbivao iz kuće, a umro je kada je Stjepanu bilo 14. godina. Majka mu se zvala Kata i bila je domaćica. Otac i majka u Budvu su se doselili iz Paštrovića, prije nego što se Ljubiša rodio. Obrazovao se uglavnom na italijanskom jeziku, iz razloga što u njegovoj blizini tada nije bilo osnovne, a ni srednje škole na maternjem jeziku. Često je izostajao iz škole jer je morao raditi kako bi pomogao svojoj porodici, koju je zadesilo siromaštvo poslije očeve smrti.

Nadoknađivao je propuste u školi čitajući sve knjige koje su mu došle pod ruku. Ljubav prema nacionalnoj književnosti rodila se tokom čitanja djela Vuka Karadžića. Zahvaljujući njegovom samostalnom učenju, postao je istaknuti intelektualac. U Budvi je proveo veći dio života. Većinu tadašnjeg stanovništva u primorskim gradićima živjeli su od ribolovstva, moreplovstva, zanatstva, sitne trgovine. Izdvajala se gradska aristokratija, koja je iako u manjini, uživala sve privilegije.

Italijanski jezik i kultura dominirali su Primorjem, u javnoj upravi italijanski jezik je bio obavezan. Kada ne napunio 19. godina radio je na poziciji sekretara grada Budve. Na ovoj poziciji ostao je skoro dvije decenije, tačnije do 1861. godine. U dokumentu o izboru za mjesto sekretara opštine, pored ocjene rada i osnovnih karakteristika njegove ličnosti, piše: „Od 1834. godine kandidat Ljubiša radi besplatno kao pripravnik, a nekoliko puta i kao vršilac dužnosti sekretara. On je nesumnjivo dokazao da je pošten, diskretan, pokoran i sposoban i kod dalje potpisanih je stekao povjerenje i naklonost“. Posao opštinskog sekretara primorao ga je da više proučava postojeće zakone, pa su obični ljudi često smatrali da je Stjepan advokat, te mu dolazili da im rješava razne pravne probleme.

Čak je počeo pisati sudske spise i angažovao se kao branilac na lokalnom sudu. Njegovo stečeno znanje i sposobnost koju je pokazivao, uticali su na to da postane javni bilježnik, bez polaganja pravosudnog ispita. Porodica Stjepan Mitrov Ljubiša bio je oženjen, porodičan čovjek. Godine 1844. vjenčao se sa Sofijom Ćelović. Sofija je od Ljubiše bila starija godinu dana. Rođena je u Budvi. Njen otac zvao se Joko, a majka Pola. Vodili su porijeklo iz Risna. Stjepan i Sofija imali su sedmoro djece. Sinovi su se zvali Ljubomir, Veselin Georgije, Dimitrije Stanislav (Mitar) i Trifun Niko, a ćerke Draginja, Eufemija, Ljubezna Poleksija. Poznata pjevačica Marina Perazić njegova je čukununuka. U bliskom srodstvu bio je sa mitropolitom Visarionom Ljubišom, poglavarom Crnogorske pravoslavne Crkve.

Porodične tragedije i nemaština bile su sastavni dio Ljubišinog života. Doživio je smrt svojih četvoro djece. Sin Ljubomir mu je umro 1852. godine, kada je imao sedam godina, a petnaest dana nakon ove tragedije, umro mu je sin Veselin, sa nepunih godinu dana života. Godine 1857. umro mu je sin Niko u drugoj godini, a ćerka Draginja u trinaestoj godini života. Njegova siromašna kuća često ga je podsjećala na bolnicu. Ljubiša je često bio bolestan, te je u dva navrata mjesecima bio prikovan za krevet. Mučile su ga crne misli o vlastitoj smrti, praćene stalnim strahom o sudbini svoje porodice ako se to desi, budući da nije uspio materijalno da je obezbijedi. Karijera pisca Stjepan Mitrov Ljubiša književnim radom bavio se od svoje mladosti, iako je svoja najvažnija djela napisao u posljednjih deset godina života.

U dvadeset i prvoj godini javno je pokazao svoj veliki interes za narodnu tradiciju, kada je objavio svoju etnografsku bilješku o Paštrovićima, rodnom mjestu njegovih roditelja. Sponsored Content Incredible New Anti-Snoring Device Takes Montenegro by Storm SilentSnore Ed Sheeran announces 18-month break from live concerts. This is why India Today Recommended by Nekrolog Njegošu napisao je 1851. godine. Povremeno je prevodio djela stranih autora. Njegova poznata pjesma „Boj na Visu „ objavljena je 1866. godine. Pjesma napisana u desetercu pjeva o pobjedi austrijskog fronta nad italijanskim. Ovu pjesmu koristio je i u političkoj karijeri. Književni ugled stekao je pišući pripovijetke.
Pripovijetka „Šćepan Mali“ objavljena je 1868. godine u almanahu „Dubrovnik“. Pripovijetka je napisana po ugledu na Njegoševog „Lažnog cara“. Iste godine priredio je prvo latinsko izdanje Njegoševog djela „Gorski vijenac“. Vrijeme radnje u pripovijetkama datira od 15. do 19. vijeka.

Plemena u Crnoj Gori je zadesila stalna borba za prevlast između Turskog carstva i Mletačke republike. Čak se dešavalo da pojedina plemena budu izolovana i u takvim situacijama, gdje su prepuštena sama sebi, živjela su po posebnim pravilima, sa ekonomskim prometom svedenim na minimum. Najbolje su prolazila primorska plemena, kada se uzme u obzir njihova učestalija robna razmjena. Ovakva situacija dovela je do većih ekonomskih razlika između stanovništva. Nerijetko su pokušaji odlaska pojedinaca iz plemena u primorske gradove završavali krvnom osvetom.

O svemu ovome Mitrov Ljubiša pisao je u svojim djelima, pa je tako, za života stekao ugled vrsnog pripovjedača. Godine 1870. objavio je svoje dvije pripovijetke u almanahu „Dubrovnik“ i to „Kanjoš Macedonović“ i „Prodaja patrijare Brkića“. Svoj umjetnički talenat Stjepan Mitrov Ljubiša iskoristio je da napiše sve ono što je viđao u svojoj okolini. Prikazivao je život svog naroda, njihove misli, običaje, razne pojave, a sve to narodnim jezikom, kao njegovim vrsnim poznavaocem.

Prošlost njegovog zavičaja i slike iz pripovijedaka živo su ocrtani kroz svaku napisanu rečenicu. Vrijednost njegovih pripovijedaka ostala je uočljiva sve do danas. Iako je mnogo ranije napisao pripovijetku „Skočidjevojka“ objavljena je 1873. godine. Ova pripovijetka nastala je po uzoru na italijansku pripovijetku „Manconievi Vjerenici“, a isto tako, jedina koja nije rađena po narodnom predanju. Nimalo svojstveno ovom piscu, kroz pripovijetku „Skočidjevojka“ prožima romantične fabule. Pripovjedno umijeće upotpunio je spojem humornim situacijama, narodnim običajima, društvenim ritualima i bitnim istorijskim događajima. Kroz arhaizam u jeziku, etnografske detalje, dijaloge dramskog žanra, postiže jasnu dramatičnost u naraciji. U kalendaru Matice Dalmatinske 1874. godine objavio je pripovijetke „Krađa i prekrađa zvona“ i „Pop Andrović, novi Obilić“. U novosadskom „Orlu“ objavljena je pripovijetka „Gorde“, 1878. godine.

Politička karijera Dana 13. juna 1848. u Prčanju održana je Bokeška skupština na kojoj je Stjepan Mitrov Ljubiša ostao zapažen, te je sudjelovanje na istoj dovelo do njegove političke afirmacije. Pred skupštinu je istupio sa svojim programom kome je ostao dosljedan čitave svoje političke karijere. Iz njegovog govora na Bokeškoj skupštini izdvojeno je sljedeće: „Naš narod u ovoj pokrajini nema bića, jer je ugnjetan od italijanštine… Nas je Austrija, protiv svoje sopstvene koristi, više poitalijanila u trideset godina, nego li Venecija u četiri vijeka“.

Iz ovakvih stavova proizašlo je njegovo lično političko opredjeljenje: borba za uvođenje srpsko-hrvatskog jezika u školski sistem, sudstvo i administraciju, ekonomski razvoj, ravnopravnost između vjera, poboljšanje uslova za život u Boki i Dalmaciji, ravnopravnost jezika. Od 1860. godine počinje ozbiljna politička karijera Stjepana Mitrova Ljubiše. U to vrijeme postaje poslanički kandidat za državni Sabor u Beču. Naredne godine postao je član dalmatinske delegacije, kojoj su osnovni ciljevi bili pregovori pri banskoj konferenciji u Zagrebu. Godine 1861. izabran je za poslanika na Dalmatinskom saboru i Carskom vijeću u Beču.



Na ovim funkcijama ostao je sve do 1876. godine. U njegovoj borbi za ravnopravnost jezika značajan je datum 30. avgust 1861. godine, kada je na iznenađenje javnosti, na sjednici Bečkog parlamenta prisutnima se obratio jezikom svoga naroda. Ovim činom postigao je ravnopravnost jezika u zakonodavnoj vlasti. Sa počastima je primljen od strane Kneza Nikole u Cetinju, 1869. godine. Isto tako, u stalnom kontaktu je bio sa Jovanom Ristićem. Njegovom zaslugom dobijena je od Beča i samog cara, znatna pomoć za obnavljanje porušenih kuća i građevina nakon Bokeljskog ustanka, koga je, iako bezuspješno, ličnim naporima pokušao spriječiti. Značajnu ulogu imao je u njegovom smirivanju. U tom periodu, 1970. godine, postao je predsjednik Dalmatinskog sabora. U svojstvu predsjednika Dalmatinskog sabora ostao je punih osam godina, a ovaj period proveo je u Zadru. Uspio je u svojim naporima da se u Kotoru uspostavi zasebna pravoslavna eparhija, sa vladikom na čelu.

Njegovim zaslugama izgrađena je nova škola u Krivošijama, kao i nova pristaništa u Kastel-Lastvi (današnjem Petrovcu) i Risinu. Godine 1875. car Franjo Josip stigao je u posjetu Boki i Dalmaciji, a Ljubiša je bio u njegovoj pratnji. Mnogo političkih protivnika, koji su se zalagali za njegov slom, dobio je na osnovu stava oko ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske. Iako je dobio podršku birača na izborima 1876. godine, uprkos žestoko vođenoj propagandi protiv njega, osporena je procedura izbora i poništen je njegov mandat. Ovom prilikom održao je istorijski govor, kojim je otkrio sve zakulisne radnje vođene protiv njega.

Posljednja godina i smrt Stjepan Mitrov Ljubiša pred kraj života vrijeme je provodio većinom u Beču. Te godine u posjetu mu je došla supruga Sofija, zajedno sa jednom ćerkom. Iako poljuljanog zdravlja, odlučio se na putovanje u Cetinje u oktobru 1978. godine, kako bi prisustvovao vladičenju rođaka Visariona Ljubiše. Ovo je ujedno njegov posljednji boravak u rodnom kraju. Vraćajući se u Beč, na putovanju je prehlada prerasla u bronhitis, koji je kasnije rezultirao teškom upalom pluća. Bez ikakve nade za oporavak ležao je u jednoj bečkoj hotelskoj sobi, gdje je i umro 11. novembra 1878. godine, u 55. godini života. Sahranjen je u rodnom mjestu. Stanje njegove imovine u trenutku smrti vidi se iz dokumenta Sreskog suda u Kotoru. Ovaj dokument ujedno je i dokaz da se Stjepan Mitrov Ljubiša, kroz svoje političko djelovanje, nesebično zalagao za interese svoga naroda, lišen bilo kakvih ličnih interesa, jer je, na nesreću sebe i svoje porodice, umro kao siromah.

Bibliografija „Opštestvo paštrovsko u okružju kotorskom“ (1845. godine) „Nekrolog Njegošu“ (1851. godine) „Boj na Visu“ (1866. godine) „Šćepan Mali“ (1868. godine) „Kanjoš Macedonović“ (1870. godine) „Prodaja patrijare Brkića“ (1870. godine) „Skočidjevojka“ (1873. godine) „Krađa i prekrađa zvona“ (1874. godine) „Pop Andrović, novi Obilić“ (1874. godine) „Pripovijesti crnogorske i primorske“ (1875. godine) „Gorde“ ili „Kako Crnogorka ljubi“ (1878. godine) „Pričanja Vuka Dojčevića“ (1879. godine)


Izvor: Biografija.org