Budvani se vratili sa dobrim ulovom, Foto: Budvanostalgičari fb grupa

Ovu priču zabiljeližili smo na autentičnom mjestu, u prostorijama kluba Širun u zgradi Lučke kapetanije u Starom budvanskom gradu, neposredno uz Rivu odakle je sve krenulo.

Tihova štorija:

Fešta od širuna je počela da nastaje 1963. godine, a prva zvanična manifestacija je održana 1965. godine u organizaciji starih budvanskih ribara , starograđana i starograđanki. Stari budvanski ribari među kojima su se isticali posebno Niko Palunko, braća Miloš i Mitar Trifunović, Đurica Bošković, Jovan Stojanović i Srđan Crevar pokrenuli su cijeli događaj. Moram reći da je Niko Palunko bio vrsni ribar, ronilac i sportski ribolovac, ali i veliki preduzimač i projektant. Radio je budvansku Rivu, betonirao Ričardovu glavu i prvi povezao Budvu i Jaz vodovodnom cijevi koja je išla pod morem. Ovi ribari su se bavili i sa mrežama, ali su voljeli da love udicama i pendulanjem. U to vrijeme su uglavnom sve bile drvene barke i većinom ko nije imao motor išao je na ribanje na vesla. Bile su dvije vrste barki korčulanka sa provom i krmom i škajet sa dvije prove.

Niko Palunko / Foto; Budvanostalgičari fb grupa

Ti škajeti su bili mnogo pogodniji za ribanje, bacanje parangala i mreža nego ove barke sa krmama, a i bili su brži jer su obično ti škajeti imali četiri vesla, po dvojica su veslala u barku i mnogo brže išli, a ko je bio brži izabrao bi bolju postu za ribanje, dok bi ovi došli, ovi su već počeli da bacaju. Istina moram da kažem da je u to vrijeme bilo i dosta ribe, mnogo više nego danas. U septembru i oktobru dolazi plava riba pri obali i obično su se hvatale srdele, skuše, širuni, palamide, a u mrežama bi se našli rakovi i druge ribe škrpine, krnje.

Porat sa drvenim barkama 1960-tih.

U to vrijeme ta riba je najviše prilazila ponti Jaza, ponti Školja, Zavale i Skočiđevojke. U Budvi su nekada bile četiri koče koje su se u okviru Zadruge bavile izlovom. Zadruga je bila iz Baošića, a jedan punkt je bio stacioniran u Budvi. Na Rivi je tada postojala jedna velika hladnjača i te koče kad su izlazile na ribanje po noći došle bi u zoru i ribu bi skladištili u te hladnjače. A sjećam se, bio sam dijete, da je šef te hladnjače bio pokojni Gojko Ivanović. Riba je odatle išla u transport najviše na Rijeku Crnojevića gdje se konzervisala, a išla je u izvoz put Dubrovnika i Albanjie i na druga mjesta. Ta zadruga je bila mnogo jaka i lovili su se dosta širuni. Naši budvanski ribari su išli da bacaju mreže i obično kad su se vraćali da se ne bi vraćali praznih ruku, oni su počeli da pendulaju i tada su se najviše na pendulu, na udicu hvatali širuni i skuše, ali više širuna.

Budva 1950. godina/ Foto: Budvanostalgičari fb grupa

Kad zamirišu širuni sa gradela podno zidina Starog grada svi se okupe

I tako svaki put kad su se vraćali sa mora dosadilo im je, pa su došli na ideju da organizuju neko prvenstvo. I svako je imao svoju barku porodice Dragičević, Deloik, Fabris, Urban i svi su bili uključeni. Ostali su radili, a ove koje sam naveo ranije su se najviše bavili ribanjem, a neki i profesionalno. I tako su se svi pomalo uključivali i svako veče donosili frišku ribu i nije im se išlo odma doma. Svaka kuća imala je gradele i oni su kad bi došli na Rivu uz zidine stavljali te gradele, iz kuće bi donijeli vino i rakiju i tu bi počela da se peče riba i druži.

Foto: Arhiva Kluba "Širun"

Drugi građani Budve bi se kupili, ali što je interesantno tada su radili i dva hotela Mogren i Avala koji su imali izvanredne goste velike platežne moći. I oni kako su šetali po Rivi, taj miris ribe sa gradela ih je privlačio, a Budvani su bili čazbeni ljudi, ribari pogotovo i oni su se uključivali pomalo sa njima oko tih priprema ribe i tako im je došla ideja da naprave tu feštu u oktobru, upravo zbog ribe koja se tada hvatala u većim količinama.

Foto: Budvanostalgičari fb grupa

Osnivanje sekcije “Širun” u okviru Kluba “Delfin”

Polako su počela ta takmičenja u ribolovu i kad je trebao da se osnuje klub ne znaju kako da mu daju ime i dogovor je bio da koja se riba prvo uhvati, a to je bio širun, da mu tako i daju ime. Da je bila skuša tako bi se i zvala. Eto tako je osnovan naš klub za sportski ribolov na moru Širun, kao sekcija u okviru kluba za sportske aktivnosti, podvodni ribolov, jedrenje, plivanje, vaterpolo “Delfin” koji je postojao i prije.

Foto: arhiva Kluba "Širun"

U sekcijama kluba “Delfin” bilo je uključeno mnogo Budvana, djece ,roditelja i ribara koji su svi bili tu. Sjećam se sestre Trifunović, porodice Deloik i Stefan oni su se uključivali u ta takmičenja. Mogu da kažem da je Svetlana Trifunović u okviru tog kluba, kada se održavalo prvenstvo “Jugole Grakalić” u Herceg Novom bila dva puta prvak Crne Gore a u to vrijeme dobre plivačice su bile i Selma Dragović, Njare Novaković, Deloici …Svi su oni bili tu pri Rivi i bavili se plivanjem, ali ove četiri su odskakale.

Širunadu su podržale starograđanke koje su prinosile ruštule, suve smokve i priganice

One i druge starograđanke su počele da pomažu ribarima oko te pripreme ribe i iz kuće počele da donose te specijalitete ruštule, suve smokve, priganice. Tako da je fešeta Dan Širuna već tada u to vrijeme dobila neku konturu, a to je bilo u vrijeme 1964. na 1965. godinu u Budvi. A stari naziv fešte kako su joj dali stari budvanski ribari bio je Širunada. I tako od te 1965. godine do dana današnjega traje manifestacija Dan Širuna.

Kadar iz filma "Crnogorski gradovi kroz vrijeme - Budva"/ Foto: preuzeto sa fb grupe "Budvanostalgičari"

Svake godine se nešto unapređivalo, pa je posle kao što znate počeo i kulturni program. U Budvi je bila i dramska sekcija pa su se recitovale i pjevale pjesme, održavale se igranke na otvorenom na Rivi, tako je i nastao taj kulturni dio programa koji se i danas praktikuje. Gosti su se uključivali i donosili su im u ono vrijeme potrepštine za fešte, piće razno i specijalitete njihove i suvu dimnjenu ribu.

Mišo Brailo, utemeljivač fešte

Đoko Bujković je bio predsjednik Kluba “Delfin”, a mi smo 1970. godine na početku bili osnovani kao sekcija “Širun”, a konačno osamostaljenje i osnivanje kluba desilo se 1990. godine. Manifestacija se omasovila u vrijeme Miša Braila. On je bio jedan čovjek koji je dugo živio i radio u Dubrovniku u Cavtatu, a bio je predstavnik tih turističkih organizacija i često je dolazio u Budvu koja mu se jako svidjela u ono vrijeme. Kao što znate 1979. godine Budva je bila grad sa oko 900 stanovnika, nije bila izgrađena, bilo je nešto kuća u Gospoštini u budvansko polje i gore Romanija i njemu se svidio taj ambijent, posebno Pizana, Riva i Školijera, a mještani su mu se svidjeli jer su ga lijepo prihvatili. Bio je izvanredan sportski ribolovac i nama u to vrijeme donio neke udice, najilone i peškafonde koje niko nije znao u Budvi, da riba sa tim stvarima, a to su bile udice sa perima i perlicama i on je to nama podijelio.

Foto: arhiva

Mi smo u to vrijeme imali nekakvu narav da ko god bi došao sa starne mi bismo ga dočekali samo tako. A on je bio divan čovjek, sposoban i organizator fantastičan, pa je dosta svojih ideja sproveo u Budvi oko takvih organizacija. Mišo Brailo je bio i predsjednik Kluba “Širun”. Poslije njega je došao Miroljub Mitrović koji je bio na čelu kluba od 1991. Do 1999. godine. Mićo je nastavio tu tradiciju, ali su više aktivnosti bile usmjerene na sportska takmičenja. Mićo, iako Nišlija, je preko pola vijeka proveo u Budvi i to sve je volio. Bio je vojno lice, komandir kasarne na Skočiđevojci, a u slobodno vrijeme kad je vojska imala pauzu počeo je da se bavi ribolovom, išlo mu je od ruke, imao je volju, stalno je bio na more… U dva mandata bio je član reprezentacije Crne Gore i takmičar na svjetskom prvenstvu u Engleskoj i na Olimpijadi u Portugalu.

Foto: arhiva Kluba "Širun"

Poslije Miroljuba Mitrovića za predsjednika Kluba Širun bio je izabran Nikola Đuričković, jer on je bio tu često i pomagao nam je kad su bile fešte. Naš klub tada, u to vrijeme nije imao svoje prostorije, sve sastanke smo održavali kod njega u restoranu, imao je jednu prostoriju koju je posvetio nama u kojoj je doneseno mnogo važnih odluka. U to vrijeme za feštu smo spremali 200- 300 kila ribe i bilo je četiri roštilja uz Rivu i nije bilo toliko naroda, dok je jedan roštilj bio ispred restorana Nikole Đuričkovića za prijatelje kluba i sponzore koji su nam pomagali.

Foto: arhiva Kluba "Širun"

Poslije Nikole predsjednik kluba dvije godine bio je Miodrag Miško Vugdelić, pa smo i kod njega u kalncelariji na Jadranskom sajmu poslije održavali sastanke, a ponekad i u hotelu Mogren gdje su nam uvijek izlazili u susret.

Foto: arhiva Kluba "Širun"

Foto: arhiva kluba "Širun"

Klub “Širun” konačno dobija prostorije u Lučkoj kapetaniji

Godine 2003. kada sam postao predsjednik Kluba “Širun” dobijamo konačno svoje prostorije. Najviše se za naše prostorije zalagao Veselin Marković jer je i on volio ribanje, a i vidio je kako se snalazimo. U zgradi Lučke kapetanije dobijamo prostor iz kojeg je iselio jedan čovjek koji je do tada boravio na tom mjestu. Prostor je bio ruiniran i mi smo ga sredili i adaptirali za naše potrebe i konačno počeli da funkcionišemo kao pravi klub.

Foto: arhiva Kluba "širun"

Foto: arhiva Kluba "Širun"

Foto: arhiva portala

Foto: arhiva portala

Foto: arhiva portala

Foto: arhiva portala

Foto: arhiva portala

Ovom prilikom se još jednom zahvaljujemo gospodinu Tihomiru Fabrisu na saradnji i uvijek domaćinskoj dobrodošlici u prostorijama kluba “Širun” gdje smo skoro dva sata proveli u zanimljivom razgovoru o nastanku manifestacije “Dan Širuna” koja se ove godijne održava 55. put. Dvije godine epidemije korona virusa uskratile su nas za broj 57, ali se nadamo da će omiljena budvanska fešta trajati kroz sve buduće godine i da će ostati srce manifestacionog turizma kraljice Mediterana.

Autorka Jasna Marković