Foto: roditelji.me

Njegova mlada koleginica Jelena Simić naglašava da je najveća zamka i greška tretirati teatar za djecu i mlade kao neko lako štivo, manje vrijedan i važan segment ovog posla.

Dragojević koji je i jedan od osnivača i direktor Međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica – Crna Gora, naglašava da oni koji donose odluke su političari, a djeca nijesu njihovi glasači, pa se tako svojim “djelima” prema djeci i odnose.

„Kako da promijenimo stvari? Treba djeci dati pravo glasa, pa bi onda vidjeli kako bi se političari utrkivali da nešto urade za njih! Šalu na stranu, tek kad političari promijene svijest o potrebama djece, možemo očekivati neki boljitak”, poručuje on.

Borba za lutkarsko pozorište

Pozdravlja inicijativu Opštine Kotor da osnuju pozorište za djecu.

“Uvijek sam za otvaranje novih pozorišta. Sjajna je stvar da je Opština Kotor pokrenula takvu inicijativu. Želim da to i ostvare. Nadam se da će i Podgorica, kao Glavni grad, pokrenuti inicijativu za otvaranje lutkarskog pozorišta. Ja ću lično da se borim za to dok god budem imao snage”, poručuje Dragojević.

Djeca svuda isto reaguju

Ističe da djeca i danas kao i prije 20 ili 30 godina jednako reaguju na pozorište, jer su djeca, iskrena i neiskvarena. I potpuno isto reaguju i u Crnoj Gori i u Srbiji, Makedoniji, Albaniji.

“Ovo govorim na osnovu svog ličnog iskustva. Ne može tehnologija da ih udalji od pozorišta. Mogu samo njihovi roditelji, koji treba da ih odvedu u pozorište. Djeca ne mogu sama. Zato, trebaju djeca nove tehnologije, ali trebaju i dovoljno svjesne roditelje, koji znaju da će odlazak u pozorište oplemeniti njihovu djecu”, naglašava Dragojević.

Polovinom septembra će se u Podgorici održati Deveti međunarodni festival lutkarstava, i kako je kazao, eto prilike za roditelje da dovedu svoju djecu.

“Novac ne može biti izgovor, jer je ulaz besplatan i za djecu i za njihove roditelje”, poručuje Dragojević.

Dodaje i da je sva sreća što imamo mnogo mladih, talentovanih glumaca u Crnoj Gori, koji gotovo svi rade podjednako dobro uloge i u predstavama za djecu i u predstavama za odrasle.

“Nema tu razlike, što je jako dobro. Svjesni su da igrati za djecu je isto kao igrati za odrasle, samo malo bolje”, ističe Dragojević.

Ovaj neumorni staralac za djecu je svoj profesionalni angažman započeo u Dječijem (danas Gradskom) pozorištu, davne 1993. godine.

“Ja sam jedan od onih umjetnika koji voli da radi, stvara za djecu i sa djecom, a to je i prvi uslov za uspješan rad. Svoj profesionalni angažman započeo sam u Dječijem (danas Gradskom) pozorištu, davne 1993. godine. Tih godina, radili smo po četiri premijere godišnje – dvije predstave na dramskoj, i dvije na lutkarskoj sceni. I bilo je predivno. Predstave su režirali izuzetni reditelji: Milan Karadžić, Jagoš Marković, Nikola Vukčević, Mima Janković, Ljubomir Ralčev… Pravili smo odlične predstave, gostovali po svim crnogorskim gradovima, odlazili na brojne festivale, a naša publika, djeca, nagrađivala nas je iskrenim aplauzima i to je glavni razlog zbog čega sam ostao vjeran najmlađoj publici”, navodi Dragojević.

Lutkarsku režiju je završio u Sofiji, na Nacionalnoj akademiji za pozorišnu i filmsku umjetnost “Krsto Sarafov” u klasi profesora Slavča Malenova, jednog od najboljih bugarskih reditelja.

“Od njega sam mnogo naučio, a učio sam i od svih reditelja sa kojima sam radio. Režirao sam predstave u Crnoj Gori, Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji. Teme kojima se bavim su svevremene ljudske vrijednosti. Kroz predstave govorim o porodici, o majčinskoj ljubavi i ljubavi uopšte, o prijateljstvu”, ističe on.

Na pitanje šta je izazovnije raditi kao glumac za djecu ili kao reditelj Dragojević odgovara da je potpuno isto, i za glumce i za reditelje, i za kompletan autorski tim.

“Svi vrijedno radimo i dajemo sve od sebe, da bi napravili predstavu koju će publika da voli.

Moram istaći da se ponosim činjenicom da su šest predstava, koje sam ja režirao, u ovom trenutku na repertoarima pozorišta u tri zemlje: Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Mi u Gradskom radimo mnogo i u uslovima sedamdesetgodišnjeg podstanarskog staža. Da bi radili još više, treba nam još glumaca, još tehnike i veći budžet za programske aktivnosti”, kaže Dragojević.

Mašta bez granica

Mlada glumica Jelena Simić ističe da je jako izazovno i zahtjevno posvetiti se pozorištu za djecu. Glumcima donosi priliku da igraju toliko toga što nemaju priliku da igraju kad je u pitanju repetoar za odrasle. Mašta je bez granica, glumačka sredstva su raznolika i količina uložene energije u pripremu i igranje mora parirati nepresušnoj dječjoj energiji.

“Zato što djeca neće iz pristojnosti suzbijati reakciju, već će otvoreno reagovati i reći šta misle o sadržaju koji im nudimo. Ali isto tako niko kao oni ne umiju da nas vinu u visine kad posao uradimo kako treba. Izađemo nakon predstave ispred pozorišta i čeka nas grupa velikih -malih ljudi koji nas gledaju kao neke super heroje. To je neprocjenjivo”, ističe Simić.

Mladi glumci su, kaže, zainteresovani da rade sve što je kvalitetno.

“Nešto komplikovaniji segment pozorišnog stvaralaštva za djecu je lutkarstvo, mi ga nažalost nemamo kao dio glumačkog obrazovanja na našoj akademiji. Voljela bih i nadam se da će se to promijeniti”, navodi Simić.

Potrebne i teme namijenjene tinejdžerima

Kako ističe, kvalitetno, dobro promišljeno i iskreno pozorište za djecu i mlade može i treba da ima jednu od ključnih uloga u odrastanju, sazrijevanju i obrazovanju.

Smatra da bi se tom segemntu pozorišne umjetnosti trebalo više posvetiti i ne smatrati ga kao neko lako štivo, manje vrijedan i važan segment ovog posla.

“Osnovati u zemlji više pozorišta koja će se baviti isključivo stvaralaštvom za djecu i mlade, omogućiti svakom djetetu redovne odlaske u pozorište, obrađivati važne teme za djecu na pravi način, ne zapostavljati teme namijenjene tinejdžerima, jer to je period kada mlade gubimo kao publiku iz razloga što im se rijetko kad nudi nešto što u potpunosti komunicira sa tim uzrastom (13+)”, naglašava talentovana glumica.

Fali novca, ali mnogo više svijesti

Glavne prepreke i problemi, kako smatra, nijesu samo zbog nedostatka novca, već prvo zbog nedostatka svijesti o značaju pozorišta za djecu.

“Uzalud bi bilo izdvajati i ogromne količine novca u ovu oblast ako se ona koristi na pogrešan način i ne daje željene rezultate. Zbog toga treba stalno biti uključen, komunicirati sa mladima, imati svijest šta su najvažnije teme koje pozorište treba da im ponudi i zajedno sa njima obradi. Treba pratiti dobre primjere iz cijelog svijeta, vidjeti kako su formirane strategije razvoja ove oblasti, kakve su rezultate dale, sprovesti istraživanja kod nas. Da bi se sve to uradilo treba imati puno ljubavi i volje. I svijesti da se u to mora i treba ulagati novac. Pozorište ne donosi profit, ali donosi nam nešto neuporedivo vrjednije”, ističe Simić.

Podstanari već 70 godina

Na pitanje da li očekuje promjene sa useljenjem u novu zgradu Gradskog pozorišta, odgovara da ne očekuje ništa, dok se ta zgrada već jednom ne završi i ustupi da napokon imaju normalne uslove za rad.

“Sramota je da naše pozorište postoji 70 godina i mi još pričamo o tome kako zamišljamo i šta će biti kad jednom bude. Nemam predstavu kako će i šta će biti, jer je probijeno onoliko rokova i dato onoliko obećanja da je to postalo apsolutno besmisleno. Koliko je kolega čekalo i čekajući otišlo u penziju, a da nikad nije zaigralo na sceni koja nije podstanarska. To je ogledalo odnosa prema kulturi kod nas. Gradsko pozorište zaslužuje drastično drugačiji tretman. Stvara na tri scene, između ostalog, jedino je pozorište u zemlji koje stvara za djecu i mlade, donosi nagrade sa gotovo svakog festivala na kom se pojavi, kulturna smo reprezentacija naše zemlje i našeg grada”, zaključuje Simić.

Izvor: RTCG