Foto: Portal RTV Budva

Onomad prođoh pored ove stare otmene dame i i vidjeh u holu majstore, merdevine i još neki alat.

Hol bioskopa.

Najhladnije mjesto na svijetu.

Ali ne sada već nekoliko decenija unazad...

Ako želite da doznate o čemu se radi, pođite za mnom. Povešću vas u 1983. godinu...

Bijah tada klinjo od deset godina, tek još jedan nikšićki čapkun.

Tada, u vrijeme socijalizma, bilo je pomalo sivog u životu omladine. Bilo je i malo dosade. A nije bilo sadašnjih stvarčica koje znaju zabaviti - internetskih zbivanja, telefona i kompjutera, šarenih televizora i šarenih kafanica, još šarenijih diskoteka. Omladinci nisu posjedovali automobile, imali su ih tek pođekoji ozbiljni stric ili otac. Momak đevojci nije mogao poslati poruku nego su upoznavanja vršena uživo, lice u lice. Pa ko živ, ko mrtav.

Televizori su pokazivali pokretne slike u crno-bijeloj tehnici. Programa su bila dva - prvi i drugi. I bili su... dosadni.

Ali je postojala čarobna kuća. Kuća u kojoj je sve bilo moguće. Kuća u kojoj su se sanjali sni. Kuća u kojoj se putovalo do kraja svijeta i natrag.

Bioskop.

Zauzme se mjesto na drvenom sjedištu, otvori se kesica smokija ili se načne Jadro napolitanka. Stariji i odvažniji mladići su pušili cigarete. Dok ih redar ne bi opomenuo. Operater sačeka da kucne šesti čas popodnevni. Isključi se svijetlo u sali, žamor utihne. Nekoliko trenutaka potpunog mraka. A onda snop svijetla padne na veliko platno. Zapucketaju zvučnici negdje ispod plafona. I krene čarolija...

Sitnina data za ulaznicu vrijedi ovog putovanja. Obretemo se na Divljem zapadu, recimo. Tamo ozbiljni i nemilosrdni tip na konju, sa šeširom na glavi i koltom u futroli za pojasom ne zarezuje nikog ni tričavih pet posto. Upada iz jedne avanture u drugu (ja bih ovako mogao, samo da porastem, samo da mi je još koja godina). Oštar pogled, sigurna desnica. Vinčesterka mu je okačena o sedlo, vranac dolazi na njegov zvižduk. Dama u salunu uzdiše za njim (mada mi je taj detalj bio nebitan).

Sat i po vremena proleti kao jedan minut.

Na kraju smo svi zadovoljni, naš junak odlazi prema zalasku sunca, kreće neka svečana muzika.

A onda dolazi trenutak na koji nismo željeli da mislimo... Platno poprima svoju svakodnevnu boju, žuta svijetla nas obasjavaju. Zvuk koji nas sve pogađa u slepoočnice je onaj kad čeljad ustanu a drvena sjedala lupe o naslon.

KRAJ!

Sad polako prema izlazu. Bez žurbe. Ovdje nam je ljepše...

I, dolazimo da najhladnijeg mjesta. Na svijetu.

Izlazimo u hol. A u njemu nema boja. Hladni mermerni pod. Hladna stakla kroz koja vidimo da je pala noć na sivi grad.

Čarolija je nestala...

Dok nam u glavi odjekuju pucnji i topot kopita, ispred bioskopa se mimoilazimo sa omladinom koja je došla na projekciju od osam sati.

Jeli dobar? pitaju u prolazu. Nevoljno im se odgovara. Blago njima, oni će tek da uživaju...

Eto, toga se sjetih prije neki dan gledajući u prolazu hodnik ovdašnjeg bioskopa.

Kad odete da pogledate neki film, sjetite se koliko je nekad to velika stvar bila u životu jednog klinca.

Skoro pa od životne važnosti.

Piše: Aleksandar Matović