Foto: Telegraf

Trnovit početak

Za Dejan Damjanovića slobodno se može reći da je prevalio filmski put od Sinđelića i Sremčice do statusa legende u Južnoj Koreji. Počeo je sa fudbalom 1998. godine u Sinđeliću, nakon dvije godine potpisao je za Železnik, tadašnja prva liga. Iako traje dugo u fudbalskom svijetu za njega je ovo sad totalno drugačiji svijet što se fudbala tiče. Kako se igra promijenila, tako i sve ostalo. Ipak se njemu više dopadala stara škola fudbala nego ova današnja. Teže je bilo igrati, a još teže ući u prvi tim nekog kluba. Razmišljanje nije bilo hoćeš li biti popularan, ili da li će neko pisati o tebi, nego zasučeš rukava pa zaslužiš sve to, i samo je bitno da se igra fudbal. Bio je možda teži život ali je više uživao u fudbalu. Boravak u Železniku Dejanu je donio silne pozajmice u druge klubove, od kojih se nije plašio niti libio, štaviše objeručke ih je prihvatao. Bitno mu je bilo samo da igra fudbal, nije su bunio, svake sezone je uspio da zabilježi preko 20-tak utakmica. Tako je tokom pozajmice igrao za Sremčicu, Dorćol, Lučane, Mitrovicu, Radnički Novi Beograd. Po isteku ugovora 2003. godine prelazi u Bežaniju, koja je imala veoma ambiciozan projekat. Upravo tamo postaje dio tima koji je od igranja u drugoj ligi stiže do četvrtog mjesta u najjačem rangu. Ekipu je krasio karakter i drugarstvo, uz rezultate, zbog kojeg su bili otkrovenje sezone.


Foto: K League United

Sa malog fudbala u Saudisjku Arabiju

Ono što mu je u ogromnoj mjeri uticalo na fudbalsku karijeru bila je "lopta četvorka" i "petoparac" tj mali fudbal. Baš zato prvi inostrani anganžman dobija pozivom koji je uslijedio poslije igranja na jednom turniru malog fudbala. Dobija poziv u Al Ahli i seli se u Saudijsku Arabiju. I dan danas Dejan kad se spomene mali fudbal skače "kao oparen" i to dovoljno govori koliko je ta ljubav prema malom fudbalu velika. Koreancima je objasnio kako ima brzinu šuta, pogled na golmana, pregled igre u tri riječi - igrajte mali fudbal. Iako mu život nije bio lak u Saudijskoj Arabiji bilo mu je ipak dobro, a na navijače Al Ahlija ostavio je nezaboravan i neizbrisiv trag da ga i dalje pamte, čak mu i šalju video sa golovima koje je postizao, iako je prošlo preko 15-tak godina od tada.



Foto: printscreen

Sudbonosni odlazak u Južnu Koreju

Nakon dobrih igara u Saudijskoj Arabiji Dejan opet bukvalno sa malog fudbala (igrao rekreativno) dobija poziv da promijeni sredinu i pređe u Koreju. Na probi u Inčonu odmah je zadovoljio i potpisao ugovor, i za njega taj odlazak u Koreju ispostaviće se kao najbolja odluka u fudbalskoj karijeri. Od 2007. godine počinje karijera o kojoj su upoznati svi ljubitelji fudbala iz Južne Koreje znajući svaki detalj iste. Odmah prvu sezonu u Inčonu pokazao je svoju klasu i bio drugi strijelac lige sa 19 golova. Dejan je očarao sa potezima na terenu cijelu K ligu "prodavajući" im finte sa malog fudbala. Prvu sezonu koju je Dejan odigrao, odmah je upalio alarme u moćnom Seulu, u koji su odmah shvatili o kakvom se igraču radi i da moraju da ga dovedu u njihove redove. I pored nešto težeg početka u novom klubu, Dejan ponovo završava sezonu kao drugi strijelac prvenstva, baš kao i prve sezone kada je branio boje Inčona.


Foto: printscreen

Šest sezona provedenih u Južnoj Koreji, a zatim odlazak u Kinu tačnije u Djangsu. Navikavanje na Kinu je bilo preteško pored svega pozitivnog, trener Kinez nije znao kako da se postavi prema strancima i Dejan je imao problem i tražio da nadje novi klub i poslije šest mjeseci javlja mu se fudbalski klub Peking u koji prelazi, i doživljava procvat. Radeći sa španskim trenerom Manasano koji je u svojoj karijeri vodio i Atletiko Madrid, Boske je uspio da se uklopi odmah u klub. Cifra od 40 golova u Kini, nominacija za MVP nagradu i umalo da uzme titulu pored moćnog Guandžua dovoljno govori koliko je Peking legao Dejanu. Nakon sjajnih igara u Pekingu slijedi povratak u svoj Seul, a kasnije je nosio dresove Suvona, koji je inače i najveći rival Seula, zatim Daegua, ostavljajući veliki trag u sve klubove, svojim partijama, postignutim golovima, a postizao ih je itekako. Napustio je Koreju ponovo i prešao u Hong Kong u fudbalski klubu Kiči.

Najbolji fudbaler Seula ikada i neostvareni san titula azijske lige šampiona

Popularni Boske postao je najbolji fudbaler koji je ikada nosio dres Seula odigravši za isti 181 utakmicu i postigavši čak 116 golova. Da se ne pomisli da mu je u karijeri sve bilo perfektno, postarala se azijska Liga šampiona. Nažalost nikada nije uspio da je osvoji, a u Seulu je 2013. godine bio toliko malerozan da je u finalu od njih bio bolji kineski Guandžu i to na postignuti jedan gol više u gostima. To se nikad ni prije ni poslije nije desilo u finalima azijske Lige šampiona koja se igra na dva meča. Čuveni italijanski trener Marčelo Lipi koji je vodio Guandžu za Dejana je pričao da je pravi vodja ekipe, i nazvao ga "azijski Ibrahimović". Koreanci su o tome pisali i pričali nedjeljama.



Foto: The-afc.com

Dva gola Mančesteru, tri B timu Real Madrida

U dresu Seula imao je priliku da igra protiv Mančester uniteda na prijateljskom meču, ne samo da igra nego da postigne dva gola u porazu od 3:2. Pored svih trofeja u Koreji i dalje ga prati taj meč i pitanje vrhunskog trenera i legenda Mančestera ser Aleksa Fergusona "Ko je ovaj momak". Iako prijateljski meč Ferguson je na pres konferenciji pohvalio Dejana, a koliko su značile Dejanu te pohvale od jednog od najvećih trenera je neopisivo. Lijepo sjećanje koje može poslije sa djecom da podijeli, da pokaže. Ne može tim svako da se pohvali ni u Evropi, a pogotovo ne u Aziji.Dok je nosio dres Pekinga Damjanović dobija šansu da svoje znanje pokaže i protiv B tima Real Madrida koji je sa klupe predvodio bivši najbolji igrač svijeta Zinedin Zidan. Lijepe uspomene sa tog meča koji je završio 3:3 a Dejan postigao het-trik, ipak važnije od tri gola koje je postigao bio mu je doživljaj upoznavanja sa predsjednikom Reala Florentinom Perezom. Kada je ušao u sobu sa trofejima Lige šampiona koje je Real osvajao shvatio je zašto ga zovu kraljevski klub. Ulazak Pereza da se upozna sa Dejanom i rečenica "gdje je ovaj mali što je ubio ove moje" odzvanjaće u Bosketovim ušima dok je živ. Kao poklon dobija dres po izboru, i bira devetku koju je nosio Karem Benzema. Poslije desetak dana u Pekingu stiže dres Benzeme sa potpisom "Za Bosketa" da uljepša kolekciju koju skuplja.

Gol mašina i rekordi

Dejan Damijanović ostaće upamćen po statusu najboljeg golgetera svih vremena u Aziji. U dresu Kičija postigao je 42 pogotka, čime je popravio sopstveni rekord prvog strijelca u istoriji elitnog takmičenja u Aziji. Gdje god se pojavio i igrao davao je mnogo golova. Ukupno je upisao čak 385 pogodaka, po čemu je bio 11-ti golgeter na svijetu od aktivnih fudbalera u tom trenutku. Precizna statistika i statističari svjetskog fudbala izračunali su da je samo deset igrača upisalo više golova od njega. Izuzev jednog riječ je o imenima najveće klase. Za prvih pet možemo reći da su super golgeteri, C Ronaldo, Messi, Levandovski, Ibrahimović, Suarez, a ispred Bosketa su još "uljez" Ali Ašfak, Kavani, Benzema, Fred i Neymar. Sami krem svjetskog fudbala i Boske sa njima, iza sebe je ostavio čak igrače poput Džeka, Hulka, Obamejanga, Falkaa, Iguaina. Jasno je da nije igrao u najjačim evropskim ligama, kao ni u Evropi, ali svoju slavu je gradio i stekao tamo gdje je njemu bilo najljepše, gdje se najboolje prilagodio i gdje je konstantno skoro dvije decenije radio ono što je i najteže u fudbalu - postizao golove. To je radio i u dresu sa državnim grbom Crne Gore, gdje je bio i ostao jedan od najvoljenijih igrača koji su nastupali za reprezentaciju.


Foto: Masashi Hara-Getti Images

Posebno mjesto u srcu - Reprezentacija Crne Gore

Nastupi i golovi koje je postizao u Aziji pomogli su Bosketu da dođe do reprezentativnog dresa Crne Gore u kojem je godinama uživao i pružao dobre partije kao i davao neke bitne golove. Ne može da uporedi igranje za klub i igranje za reprezentaciju. U klubovima obezbjeđuje egzistenciju sebi i porodici, a igranje za reprezentaciju je nešto sasvim drugačije. To nema veze sa materijalnim stvarima, to je najveća čast, privilegija i ljubav prema domovini, kada se predstavlja svoja država. Boske je u 35-oj godini odlučio da završi reprezentativnu karijeru, iako je na klupskom nivou u tom trenutku nastavljao da niže najveća dostignuća. Ne postoji poseban razlog za to, nego je htio da dres reprezentacije prepušti nekim novim momcima tj nadolazećim novim generacijama, i za njega je bio pravi trenutak za to. Za reprezentaciju Crne Gore upisao je 30 nastupa, postigavši osam golova i postao peti strijelac reprezentacije iza Jovetića, Vučinića, Bećiraja i Mugoše. Kroz reprezentaciju je doživio fenomenalne trenutke kada vidi kako ga gledaju i kako nacija doživljava sve te fudbalske uspjehe. Svakom igraču iz Crne Gore bi poručio da se izbori za dres reprezentacije, da nastupi na utakmicu i da pjeva himnu jer je to za njega neponovljiv osjećaj. Najsvjetliji trenutak u Bosketovoj karijeri jeste onaj kada je postigao izjednačujući gol protiv Engleza na stadionu pod Goricom 2013-te godine, kada se zamalo stadion nije srušio od erupcije oduševljenja koje je donio ovaj veliki čovjek i sportista. Zato i ne čudi zašto je jedan od najomiljenijih fudbalera koji je branio boje reprezentacije Crne Gore ikad.

S.M.

Izvor: Mondo.rs, Wikipedia, Vijesti.me, Reprezentacija.me