Milica Mitrović/Foto: NVO Grupa građana Bu2

Uprkos činjenici da nema pravnih ograničenja, zastupljenost žena u javnom sektoru ostaje nedovoljna, kao i njihova jednakost prilikom zapošljavanja u praksi. Uprkos postojanju sistema zaštite od diskriminacije, koji je većinom u skladu sa evropskim standardima, Crna Gora je još uvijek daleko od tolerantnog društva u kome svako može nesmetano da uživa svoja prava.

Dvostruka i višestruka diskriminacija žena je fenomen u društvu koji su nadležni organi počeli da prepoznaju, i u tom smislu donijet je niz akata u različitim oblastima, koji predviđaju mjere za njeno otklanjanje. Prepoznavanje diskriminacije sa rodnog aspekta i uvođenje politike jednakih mogućnosti ukazuje na postojanje volje da se i naše društvo uskladi sa savremenim civilizacijskim i demokratskim tekovinama, da izraste u državu koja počiva na vladavini prava i poštovanju osnovnih ljudskih prava. Vrijeme će pokazati da li se rodna ravnopravnost shvata kao stvarna potreba našeg društva, ili samo kao uslov za ulazak u EU.

Sve žene, a naročito one iz osjetljivih društvenih grupa, moraju da budu ohrabrene za povećano učešće u javnom i političkom životu. Žene ponekad ne posjeduju dovoljno znanja ni o svojim pravima, ni o pravnim sredstvima koja su im dostupna ukoliko bi im ta prava bila uskraćena. Ne samo da im je potrebna edukacija o osnovnim pravima i načinima za njihovo ostvarivanje, već je potrebno da imaju i mogućnosti za naknadno obrazovanje (škole za odrasle, večernje škole), koje bi im omogućili pristup tržištu rada a samim tim i povećale njihovu autonomiju.

Dvostruko ili višestruko ugrožene žene bi time stekle mogućnost da koriste programe i mjere predviđene zakonima i drugim aktima. Time bi i mnoga pozitivna zakonska rešenja, umjesto običnih deklaratornih normi, postale mehanizam jačanja položaja žena i njihovo aktivno učešće u procesima odlučivanja.

Žene sačinjavaju više od polovine nezaposlenih. Ovo se naročito odnosi na žene koje prišadaju marginalizovanim grupama. One su slabije kvalifikovane, zapošljavaju se u ekonomski neproduktivnijim sektorima i imaju niže zarade. Žene sa univerzitetskom diplomom, iako dovoljno stručne i kompetentne, uglavnom zauzimaju vodeće pozicije u kulturnim (muzeji, biblioteke, domovi kulture) ili obrazovnim institucijama (nastavnice, dekanice, asistentkinje). Kada je riječ o političkim funkcijama, uočljivo je da se žene gotovo uvijek na mjestu potpredsjednice, zamjenice direktora i to je obično najviša pozicija do koje mogu da dostignu. Ukoliko nastoje da izgrade karijeru u dominantno muškim profesijama, one imaju i većih prepreka. Tamo gdje je moć – nema žena. Još uvijek ne postoji razvijena svijest o tome da ekonommija zemlje gubi ako visokoobrazovane žene, u čije se obrazovanje višestruko ulagalo, ne dobiju adekvatno zaposlenje. Žene iz osjetljivih grupa rijetko su na vodećim pozicijama, a kada jesu, onda je to u „manje isplativim“ ili čak volonterskim oblastima - službe socijalne pomoći, nevladine organizacije koje se bave zaštitom i unapređenjem ljudskih prava.

Uprkos aktivnostima Republike Crne Gore na polju unapređivanja prava žena, položaj žena sa invaliditetom nije prepoznat na adekvatan način. Žene sa invaliditetom ostaju „tri koraka iza“ u pravima koje uživaju ostali građani i građanke. Njihova višestruka diskriminacija, iako normativno uređena, već izostaje i društvena akcija, koja je samo deklarativno usmjerena na rješavanje ovog problema, zaključuje se u saopštenju Milice Mitrović Predsjednice NVO "GRUPA GRAĐANA BU2".