Sa izložbe Hercegnovskog zimskog salona, 2019.

Jelena Đurašković umjetnica iz Budve, rođena je 17. avgusta 1990. godine, osnovnu i srednju školu pohađala je u Budvi, dok je slikarstvo (2009 - 2014) završila na Cetinju u klasi profesora mr Dragana Karadžića. Odmalena je, kako kaže, voljela da crta, a trenutno je na magistrarskim studijama slikarstva na Cetinju. U svojoj karijeri se već ostvarila sa četiri samostalne i šesnaest kolektivnih izložbi, među kojima se značajno izdvajaju kolektivne izložbe u inostranstvu, od kojih je poslednja bila u Londonu prošle godine. Takođe, treba pomenuti kolektivne izložbe u Sofiji (Bugarska, 2019) i u Bolcanu (Italija, 2017).

Šta te je navelo da studiraš slikarstvo?

Pa, odmalena sam voljela da crtam, kroz cijelu osnovnu školu sam konstantno crtala. To je bio neki moj vid bježanja od stvarnosti, ali mislim da su sve te godine djetinjstva i crtanja urodile plodom i sada mi djeluje kao da se sve to nesvjesno satkalo u meni, te mi je pomoglo da kasnije postanem bolji crtač nego što bih bila da nije bilo toga. Kasnije sam otkrila ljubav prema slikanju, prema boji i apstraktnoj formi.

Da li je neko uticao na to da se odlučiš za upis na slikarstvo ili si sama došla do toga?

Iskreno, prvenstveno je na to uticala moja majka koja mi je uvjek govorila da imam veliki dar i nije željela da ga ispustim. Kao mlađa sam to olako shvatala, ali danas malo bolje razumijem šta znači imati talenat.

Prvo sam razmišljala o tome da upišem grafički dizajn. Međutim, od samih početaka priprema za upis na akademiju shvatila sam da mi to prosto ne leži. Nakon oprobavanja u slikanju i nakon brzine
napredovanja u istom uvidjela sam da je to moj pravi poziv i tu se rodila ljubav.

Opiši tvoj boravak na Cetinju, na Likovnoj akademiji?

Mnoge stvari su se upravo tu dogodile i otvorile mi dosta mogućnosti. Imala sam 19 godina, konačno sam otišla iz rodnog grada, doduše ne tako daleko, ali sasvim dovoljno. Sama ta samoća i početak studentskog života, početak neke polu-nezavisnosti me je dosta oslobodilo, tako da sam uživala u potpunosti. Odgovaralo mi to što akademija traje od osam ujutru do šest uveče svakog dana. Voljela sam svaki dio bavljenja slikarstvom i istinski sam se radovala takvom životu.

Kako si se snašla na socijalnom planu?

Nisam inače previše druželjubiva, ali sam se svakako lijepo snašla.

Ko je sve uticao na tebe i obilježio tvoj boravak na studijama?

Dok sam bla student pomoć sam dobijala i od profesora i od kolega. Naravno, sama sam birala koja ću i kada da poslušam, sve je moralo da prođe kroz tadašnji filter u mojoj glavi što je istovremeno dobro i loše. Dobro u smislu čuvanja sopstvene autentičnosti, a loše jer je tada čovjek premlad i lako
zanemaruje neke riječi u nedostatku iskustva.

Osoba koja nije sa fakulteta, a koju bih po prirodi izdvojila je moja majka, mr Lucija Đurašković, koja je kao istoričar umjetnosti u sličnim vodama kao i ja, te je često umjela da mi pomogne i u smislu kritike slika kao i ogromne podrške od samih početaka bavljenja slikarstvom. Ona me je prepoznala.

Bilo je i par profesora, uključujući i mog mentora, mr Dragana Karadžića, čija mišljenja cijenim i čija sam znanja o životu i umjetnosti željela što više da upijem i zapamtim za vrijeme studija.

Koliko su crnogorska Prijestonica i njeni žitelji uticali na neki način na tebe i tvoje stvaralaštvo?

Uticali su, naravno. Postojalo je par profesora čija sam mišljenja cijenila, postoje razgovori koji i dalje pamtim. Međutim, kao što sam već pomenula, ostajala sam svoja. Nisam dozvoljavala previše da me odvuku neke njihove ideje. A što se tiče kolega, postojale su kolege koje su mi pomagale i koje su mi
bile neka vrsta mjerila u određenim trenucima. Mada, kako sam završila akademiju, moje stvaranje je postalo oslobođeno od bilo kakvih uticaja. Sama sebi sam postala najveći sud, a sa samim sobom često nije lako surađivati. Smatram da je sloboda suštinska, a sa njom sam se u cetinjskoj atmoferi bolje upoznala.

Kako bi ti opisala slobodu i šta je bilo krucijalno kod njenog pronalaska?

Ljubav prema mudrosti, ljubav prema širini, proces razvoja ličnosti koji vječno traje, to je sloboda.

Kada je počela da se razvija ta vrsta ljubavi?

Ljubav prema filozofiji počela je u meni da se razvija još od sredine srednje škole. Kasnije su počele da me interesuju i neke druge oblasti, psihologija, tumačenje snova, simbolizam, etnologija i običaji.

Pokušavam da idem tom tananom linijom koja spaja suptilne i apstaktne ideje sa slikarskom formom. Interesovanje za simboliku i simbolizam u najširem smislu mi u tome pomaže.

Gdje nalaziš inspiraciju?

Inspiraciju najviše nalazim čitajući knjige. Nekada ranije sam čitala filozofska djela, a sada neka koja su više psihološko- filozofske prirode, konkretno Junga i njegov simbolizam.

Imaš li umjetničke blokade i šta dovodi do istih?

Mislim da okruženje i atmosfera u kojoj se nalazim u meni mogu da stvore blokadu. Naša sredina je prilično toksična i zato je nekad teško izvući se i postati nedodirljiv u odnosu na stvari koje se dešavaju pored nas kao i na stvari usmejerene ka nama. Meni je za stvaranje potreban mir u srcu. Istovremeno, svjesnost o tom problemu mi pomaže da se izborim sa blokadom. Sa druge strane, koristim svaku priliku da se prijavljujem na rezidencijalne boravke kako bih mogla da budem usmjerena isključivo ka kreaciji.

Gdje si sve boravila do sada, u kojim zemljama?

Nisam još uvijek dovoljno putovala koliko tek imam u planu. Prije diplomiranja sam boravila u Turskoj, u Samsunu. To je bila razmjena na državnom nivou. Prošle godine sam bila na rezidencijalnom boravku u Plovdivu (Bugarska), koji je bio grad kulture za 2019. Godinu. Ove godine su me ponovo pozvali da dođem u Plovdiv, dok je bio plan da u avgustu boravim na Jobel
residency programu u Italiji. Međutim, cijela situacija sa koronavirusom uticala je na moje planove za ovu godinu tako da su oni odloženi za sljedeću godinu.

Koliko emotivno si doživjela svoju prvu samostalnu izložbu i gdje ona održana?

Svoju prvu samostalnu izložbu sam imala u Kotoru u martu 2015. godine. Imala sam tremu i bolio me je želudac. Bila sam previše rigidna prema sebi dok smo je postavljali, i mislila sam da ništa ne valja. Međutim, na dan otvaranja moje mišljenje se promjenilo i osjetila sam olakšanje i sreću.

Šta se promjenilo kod tebe od kako si počela da radiš u JU Muzej i galerije Budve?

Promijenilo se prosto to što sam imala manje vremena za stvaranje, međutim sa dobrom organizacijom uspjela sam da par sati dnevno posvetim izučavanju svog magistarskog rada.


Koliko si imala ukupno izložbi do sada?

Imala sam četiri samostalne izložbe i 16 grupnih. Izdvojila bih grupne izložbe koje sam imala u inostranstvu: u Balzanu (Italija), Sofiji (Bugarska) i Londonu (Ujedninjeno kraljevstvo).

Sa izložbe u Sofiji, galerija Structure

Kakvo je tvoje iskustvo povodom inostranih izložbi?

Na žalost, mogu da vam kažem samo nešto o iskustvu u Sofiji budući da na druge dvije izložbe nisam prisustvovala.

Najvažnija stvar koju bih istakla je drugačiji koncept otvaranja zajedno sa drugačijom publikom koja posjećuje otvaranje u odnosu na našu. Mnogo ljudi je bilo istinski zainteresovano da im objasnim svoja djela u toj mjeri da je to bila suština mog prisustva u galeriji. Isto tako, organizatori su me ohrabrivali da sama priđem i da pitam nekoga ko posmatra moje radove interesuje li ih nešto posebno i da im objasnim. Za mene je to značajno iskustvo zbog ponekad mučnog izlaska iz zone konfora u čemu paradoksalno uživam jer time razvijam svoju ličnost.

Kako si saznala za konkurs za Sofiju i London? Čime si se vodila kada si birala slike za izložbu u Londonu?

Izložba u Londonu je bila tematska tako da sam se prijavila na nju zato što mi je ideja bila bliska. Konkurse i programe tražim preko par stranica na facebook-u, a rezidancijalne programe konkretno preko sajta resarts.org na kome ima baš dosta njih širom svijeta, pa treba malo više 'kopati' kako bi se pronašao pravi.


Radovi koji su bili izloženi u Bugarskoj i Londonu

Kako si se osjećala prije nego što si konkurisala kao i kada si saznala da si primljena?

Potrudila sam se da imam spreman projekat, portfolio i CV tako da mogu da šaljem na više adresa koje mi se učine interesantnima. Nemam neku jaku emociju pri slanju na konkurs. Kada saznam da sam primljena, naravno, to me uveseli i oraspoloži za taj dan. Uvjek me bude pomalo strah od svega, ali se isto tako ispostavi da to bude jedno fantastično iskustvo.

Osjećaš li se prihvaćeno u svom gradu kao umjetnica/slikarka?

Nisam previše razmišljala o tome. Uvjek mi je bilo bitno da me bliski ljudi prihvate, kao i da ja prihvatim samu sebe. Ali, ako razmislim, da, vjerovatno bih rekla da sam dovoljno prihvaćena od strane društva, za svoj pojam.

Kako vidiš sebe u budućnosti? Tvoji planovi?

Sebe u budućnosti vidim pretežno u putovanjima, po mogućnosti naravno vezanim za svoju profesiju. Želja mi je da odem u Berlin što se Evrope tiče... međutim, od malena sanjam o Japanu i izučavanju njihove kulture i umjetnosti tako da vidim sebe, kada skupim malo više hrabrosti, kako šetam i upijam energiju sa njihovih ulica i nju kanališem u svoj slikarski izraz.


N.D.