1. Ko je Emilija Minić?

Emilija je djevojka jakog karaktera i snažne volje koja nije birala profesiju već je profesija odabrala nju, postala je operska pjevačica vođena sudbinom jer nikada konkretno nije znala svoju definiciju sve dok opera nije postala njen poziv. Njen način izražavanja i opravdanje za fantaziranje kojem je sklona od malih nogu.



2. Koja je razlika između tvog sadašnjeg života u Italiji i školovanja i života u Kotoru i Novom Sadu?

Razlika je ogromna, drugčciji je način života, drugi jezik, kultura, razlika u pristupu prema radu, studenstki dani su uvijek bezbrižniji, dani u Italiji su lijepi na svoj način. Ozbiljniji su, zreliji, odrasliji... Svako vrijeme ima svoje prednosti i lijepo je, a i teško na svoj način. Zavisi od našeg pogleda na život kako ćemo ga živjeti. Život ovdje me je naučio na disciplinu i ozbiljnost u onom pravom smislu, na skromnost i autokritičnost koja je konstruktivna. Sve što sam postigla je vrijedjelo duplo jer sam sve izgradila od nule, svojom jakom voljom i ljubavlju. Dolazim iz porodice koja nije muzički obrazovana i koja, osim moralne podrške, nije mogla ništa drugo da mi pruži, sve je zavisilo od mene same. Što je u neku ruku i dobro jer me je oblikovao kao ličnost i pomoglo da uvidim hrabrost koju nosim u sebi a za koju nijesam ni znala da postoji. Naučilo me da cijenim prave vrijednosti i disciplinu kako kod sebe tako i kod drugih.



3. Uloga iz koje opere je tebi bila najinspirativnijia, a koja najzahtjevnija ?

Svaka uloga je priča za sebe. Volim sve sto sam uradila i što radim jer me taj put gradi kao umjetnika, otkriva moje karakterne strane.



4. Šta ti "budvansko" nedostaje kada si u Italiji i za čim "italijanskim" žališ kada si u Budvi?

Porodica. MORE. Kafa sa prijateljima . Tim redosledom. Budva mi daje balans životu. Dom je uvijek dom, međutim u Milanu ipak radim posao koji volim i ne mogu reći da mi je teško, volim taj grad, imam divne prijatelje i prelijepo sređen život koji je drugačiji od ovog koji živim u Budvi. Druga je kultura, drugi su prioriteti, veće mogućnosti za napredovati, a i za naučiti. Kada sam u Budvi čeznem za operom i kulturnim dešavanjima kojih, ako nije ljeto, u Budvi gotovo da nema.

5. Pored opere šta je ono u čemu se još pronalaziš ?

Smatram da ako se želi raditi nešto dobro mora se biti 100% posvećen tome. Mislim da se u umjetnosti vidi i čuje ako smo na sto strana, čuje se svaka naša misao, stav, pročitana knjiga, iskustvo, proživljena emocija, svaki naš težak period, naš karakter... Sve...Kako slobodnog vremena imam jako malo volim da ga živim. Da se družim, uživam u "malim" stvarima i vremenu koje imam sa prijateljima i porodicom.

6. Da li vidiš sebe u Budvi? Ili je za razvoj karijere ipak potrebno živjeti u nekoj svjetskoj ili evropskoj metropoli?

Ja sebe UVIJEK vidim u Budvi. Budva je moj grad. Uvijek živim u tom, čak ludom, nadanju da će se neke stvari promijeniti i više sam postala dosadna i samoj sebi ponavljajuci iste stvari... Jer znate kako... Iz ljubavi se uvjek rađaj i želja za boljitkom. A jako je teško prihvatiti da sve neke stvari koje smo mogli i sami da uradimo čekamo da nam donesu ljudi sa strane u trajanju od par dana. Znam kroz šta se prolazi prilikom priprema koncerata i na kakve sam sve odgovore nailazila, čak i dok sam organizovala koncert humanitarnog karaktera... Jednostavno ima nekih kockica koje se, možda samo meni, ne uklapaju. Uostalom nije mi bitno da li živim u metropoli ili ne, bitno mi je da budem u mjestu gdje ima volje za radom i napredovanjem.



7. Koji su tvoji dalji planovi?

Posle uloge Suzane iz opere Figarova ženidba " imala sam solistički koncert u Busto Arsizio. Sada imam par dana proba i već u četvrtak, zajedno sa divnim kolegama, imam koncert operskih arija i dueta u Milanu... Onda slijedi godišnji odmor i sa početkom sezone novi projekti. Nikada ne volim da najavljujem puno unaprijed, aktivna sam na društvenim mrežama i trudim se da sve veće događaje najavim tamo. Tako da - zapratite me. (smijeh)



8. Da li sugrađani mogu da očekiju neki tvoj nastup u skorijem periodu u našem gradu?

Uvjek sam se vodila mišlju da idem tamo gdje me hoće... I ostajem tamo gdje sam željena. Nijessam osoba koja se lakta za svoje mjesto jer smatram da za svakog ima mjesta.
Mislim da dobro predstavljam svoju zemlju- Prva sam Crnogorka, operska pjevačica, koja je završila čuveni konzervatorijumu "Đuzepe Verdi" u Milanu, dovela profesorku kako bi povukla mlade talente, organizovala humanitarni koncerte, dovodila italijanske umjetnike, u centru Milana organizovala koncert posvećen našoj princezi a italijanskoj kraljici Jeleni od Savoje uz učešće počasnog konzulata u Milanu i divne konzulke gospođe Dolly Predović. I ne bih želela da se ovo shvati kao hvaljenje jer mi nije u prirodi da tako predstavljam svoj rad. Volim svoj poziv, a još više mi pričinjava čast kada mogu da ga povežem sa promocijom svoje zemlje i ako moj rad, po nečijim kriterijumima, ne zaslužuje da se predstavi i crnogorskoj publici pored svog uspjeha dozivljenog u Italiji...Ne znam sta bih rekla bez neka tako bude. Trudim se da uvjek budem mimo politike jer prava umjetnost je bila, i uvjek će biti neutralna. Makar moja...



9. Šta je tvoja poruka nekim mlađim generacijama koji imaju želju da krenu tvojim stopama i oprobaju se u ovoj vrsti pjevanja?

Generalno svim mladima bih poručila da rade isključivo ono što vole. Jer život vam daje svakakve momente, gomilu iskušenja i ako nema ljubavi u poslu lako je zalutati i u suštini nikada nećete imati prave rezultate i osjetiti istinsku sreću. Što se tiče operskih pjevača... Moraju da znaju da je ovo izuzetno skup sport u svakom smislu. Cijeli zivot se ulaže, uči, napreduje, radi, usavršava. Živi se sa instrumentom, priroda ga oblikuje kako sazrijevamo na način koji mi ne možemo da predvidimo već samo da prihvatimo. Jačanje glasa je ništa koliko treba raditi na jačanju uma i borbe jer sviramo instrument koji ne vidimo, koji lako pada pod uticaj naših emocija a umjetnost koju stvaramo uvjek na meti kritika kako pozitivnih tako i negativnih jer je normalno da se ne možemo svideti svima. Samo naprijed!! Imajte dovoljno hrabrosti i samopouzdanja da vjerujete svom instinktu i dovoljno skromnosti da čujete konstruktivne kritike kako biste rasli I napredovali. Ali od svega je najbitnije nikada ne zaboraviti prvo biti dobar čovjek pa tek onda umjetnik.