Nekada su Luketići u Svetom Stefanu posjedovali maslinade sa četiri stotine korijena ovog svetog stabla. Idem u baštu, gledam masline: nagnojene su, napreduju.

Poslije raspusta, unuci sa roditeljima došli su iz Beograda u Budvu. Dok su unuci završavali igru na kompjuteru, otvorih ladicu u stolu i izvadih, u ruskom narodnom stilu, umjetnički oblikovanu kutijicu „Aljonuška“ – dar iz Rusije. „Kakva ti je to kutijica, deda, pokaži nam “? – upitaše me Luka i Petar.

Dadoh im je u ruke, otvoriše poklopac i začuđeno me pogledaše: „Deda šta je to unutra, nikada to nismo videli?
„To je sedam grčkih kamena – to je moja amajlija“ –
„ A šta je to amajlija, deda?“
„Duga je to priča o grčkom kamenu, o mojoj amajliji; biće bolje da je napišem, a onda ću vam je pročitati“.

Evo što sam i kako napisao o grčkom kamenu.

Ako je išta iz djetinjstva i dječaštva ostalo tako jasno i trajno u mome sjećanju, to je traženje grčkih kamena i vjerovanje da oni imaju neku magičnu moć koja me čuva, koja mi donosi sreću i uspjeh.

Sedam lijepih i većih grčkih kamena davno sam stavio u kutijicu koju danas otvoriše moji unuci. S pravom kažu da to do tada nijesu vidjeli, jer grčkih kamena u prirodi, gdje sam ih ja u djetinjstvu nalazio, više nema – nestali su.
Zašto su nestali posebna je priča; zašto su zaboravljeni – takođe.

Plaža Mogren je bila glavno mjesto mojih traganja za grčkim kamenima. Prije sedamdesetak godina na Mogrenu je bilo mnogo više pijeska nego danas; najviše ga je bilo na početku plaže; velika kamena gromada, koja je sada na ivici mora, ranije je bila sva okružena pijeskom. Kad nije bilo talasa sa prve plaže moglo se preći na drugu plažu, kroz pećinu, ne gazeći u more. Druga plaža naročito je osiromašena pjeskom - more ga odnosi, a prinova koja je ranije dolazila potokom sa brda Spas je presahla; dotoci su mali, magistrala ih je presjekla.

Ne pamtim kada sam prvi put našao kamen, ni koliko mi je godina tada bilo, ali suguran sam da se to zbilo rano, onda kada sam počeo samostalno da idem na plažu, kada sam naučio da plivam, kada sam se polako osamostaljivao od roditelja i sticao samopouzdanje. Traženje grčkih kamena na Mogrenu bila je svojevrsna avantura za mene i za nekoliko mojih drugova – dječaka, koji su učestvovali u ovome poslu. Izazova je bilo najviše zimi, kada ima dosta dana sa velikim talasima koje donosi šilok – jaki južni vjetar; jer baš u te dane najviše je bilo i sreće da se grčki kamen nađe na plaži. Ali, trebalo je imati smjelosti i umjeća, trebalo je rizikovati da bi se starim, kamenim i uskim krivudavim putem, usječenim u samu obalu, stiglo do plaže a da te more ne okupa, ili, „ne daj bože“ talas ne odnese, razbije o stijene i da se utopiš. Znao sam dobro najopasnija mjesta prolaza - kod tunela: tu je trebalo čekati, vrebati, izabrati pravi trenutak, da između dva talasa ugrabiš i protrčiš to najopasnije mjesto da bi, odmah iza toga, novi veliki talas uz jeku i buku, ogromnom snagom razbio se o stijene, prekrio put vodom - i sa hiljadama pjenušavih djelića morske vode, napravio bijeli zastor i povukao u more sve sa sobom.

Dešavalo se ponekad da malo zakasnim pa sam spas, da me valovi ne odnesu, tražio pentrajući se na litice i skrivajući se u udubljenjima okomitih stijena.

A plaža je u vrijeme jakog fortunala predstavljala jedinstvenu ravan preko koje su se valjali i razbijali pjenušavi talasi; more je stizalo i do samih betonskih kabina.

U trenutku kada se more, poslije prosutog talasa povuče, krenuo bih u traganje: polusagnut, usmjeren pogledom u pijesak, među milionima raznobojnih kamenčića, znao sam uočiti baš njega, brzo ga uzeti i pobjeći od novog vala koji je nadolazio. Početak prve plaže, gdje je bilo malo krupnijeg pijeska, bio je majdan gdje sam nalazio najljepše, najkrupnije i najsvježije primjerke grčkog kamena.

Mogao sam u traganju ostati na Mogrenu nekoliko sati. Bivalo je da usljed pojačanog vjetra i velikih valova - ne mogu se vratiti istim putem, pa sam se penjao preko strmog zelenog zaleđa plaže, kroz drače i drugo rastinje, vraćajući se kući preko Ćerila.

Čudna i jaka je bila ta pobuda koja me tjerala da sa toliko strasti i rizika probijam do Mogrena - da bih na plaži tražio i možda našao grčki kamen. A svaki put kada bih ga našao, naročito kada bi to bio veći i sa reljefne strane crvenkast, osjećeo sam radost: bio sam srećan, vjerovao sam da će mi se nešto lijepo dogoditi. Znao sam pred neku odluku otići na plažu, tražiti kamen i ako ga nađem pozitivno odlučiti, a ako ne – odustati.

U đžepu sam ga uvijek imao; stavljao sam ga i kao ukras na prstenu: lijepe primjerke sam poklanjao drugaricama; ukrašavao sam njime ručno izrezbarene suvenire...
U to vrijeme nijesam znao ništa o porijeklu grčkog kamena: kako je nastao, zašto se tako zove, zašto ga ima na Mogrenu a nema na Slovenskoj plaži?

Za mene je to bio neki mit, ta tajnovitost mi je odgovarala: povećavala je draž i uzbuđenje traganja i vrijednost nalaza!
U tom sanjarenju i vjerovanju prošlo je moje dječaštvo; mladost me odvela daleko od rodnog kraja.

U dugim godinama stranstvovanja, daleko od Budve - na obalama Crnog Mora i Volge - šetao sam plažama kao na Mogrenu, zurio očima u pjesak ne bi li ga našao; čekao da se valovi povuku i da ugrabim pregledati ravnu pjesčanu površinu – uzalud: grčkog kamena nijesam nalazio; ostajala mi je jedina mogućnost da ga vidim i nađem u snu; da Mogren mog djetinjstva doživljavam u snoviđenjima, u to vrijeme jedine veze sa zavičajem.

Pišući ove redove na računaru, u desnom uglu ekrana pojavi mi se znak da me unuka Milena zove iz Beograda preko Skype;
obradovah se pozivu, taman da malo odmorim od pisanja i da se čujem sa mojom milom i jedinom unukom. Čudo je ova tehnika: evo je na ekranu, vidim je i čujem, ona mene takođe. Obradova me viješću da je Luka, njen sin a moj praunuk, koji je poranio sa rođenjem - dobro, da dobija na težini. Zna da pišem priče iz djetinjstva i rekoh joj za ovu o grčkom kamenu. „Đede, nijesam nikad čula za grčki kamen.“ Eto, Milena, koja je rasla u Kotoru, školovala se u Italiji, obišla dosta svijeta, ne zna ništa o njemu.

Izvadih iz stola kutijicu „Aljonuška“, otvorih je i pokazah joj nekoliko primjeraka grčkog kamena. Tako, preko video snimka moja unuka prvi put viđe ovaj kamen. „Priču ćeš dobiti čim je završim “- obećah Mileni i nastavih da pišem.

Kada sam se kao tridesetogodišnjak vratio u Budvu, bilo je vrijeme sa još nezaraslim ranama; drugovi i poznanici nijesu bili srećni da me sretnu; čuvali su sebe, a čuvao sam se i ja od zlih jezika. Prionuo sam na učenje; često sam se u vrijeme zimskih sunčanih dana, u osami, na Mogrenu, spremao za polaganje ispita na fakultetu u Beogradu. Prekide sam koristio u traženju grčkih kamena – bio je to povratak u prošlost: nalazio sam ih i tada – davali su mi nadu, podsticaj: uspjevao sam u životu...

No, moj istraživački i radoznali duh nije mi davao mira dok ne saznam naučnu istinu o porijeklu, načinu nastanka i imenu ovog kamena. Potražio sam i dobio (jedan) odgovor u Zavodu za biologiju mora u Kotoru; rekli su mi latinsko ime školjke, koja lučenjem stvara kamen, a služi joj da s njim zatvara sopstvena usta. Raste polako sa rastom školjke; zatim ispada iz nje; i talasi ga donose na kopno. Nalazi se samo na nekim rijetkim mjestima, gdje su u blizini staništa ove vrste školjke.
Drugi odgovor dobio sam od arheologa - koji kažu da se zove grčki kamen po tome što su ga Heleni koristili kao neku vrstu novca: služio je i kao ulaznica u pozorište; a nalazili su ga i u grobovima antičkih Grka.

Zašto ga više nema na Mogrenu?
Prevelika gradnja, prenaseljenost, ispusti ogromnih količina neprerađenih otpadnih i kanalizacionih voda u more - doveli su do njegovog zagađenja.

Promjenila se priobalna struktura sadržaja vode; sve je manje ježeva, lumpara, školjki, nestaje muravina, u priobalju je sve manje ribe...Dakle, za mene tajne o grčkom kamenu više nema.
Da li su time obezvrijeđeni moji doživljaji iz mladosti, da li su izgubili u ljepoti i uzbudljivosti događanja, u traganju, u vjerovanju –ne; bilo je to vrijeme kojeg se sjećam rado i o kojem ovo pišem sa zanosom.

Sada, kada mi vrijeme pozvoli, kada nije vrućina, kada nema kupača a more je mirno - pođem polako do Mogrena; prošetam plažom; pokušam naočarima dioptrije plus pet, kao nekada, prije sedamdeset godina, naći ovaj kamen - nema ga! Možda bi neki mladi mogli i da ga nađu, da znaju da postoji. Ovako - grčki kamen je, kao i mnoge druge stvari, pao u zaborav. Vrijeme čini svoje.

Na kraju priče da odgovorim Luki i Petru: amajlija je zapis ili mali predmet koji praznovjerni ljudi nose uza se vjerujući da će ih štititi od nesreće...