Autorski tekst Anđele Ivanović prenosimo u cjelosti:

“Čini se kao da smo pijani od sopstvene istorije, a dobar životni standard nam udario u glavu pa jedni drugima prebrojavamo „srpska i crnogorska krvna zrnca“.

Na sceni je sukob Vlasti i Mitropolije crnogorsko primorske. Ko god da dobije, gubitnik je isti: građanska Crna Gora.

Zakon je samo povod, a društvo se podijelilo do te mjere da sada opstaju samo političke strukture koje sebe prikazuju: jedni kao garant nezavisnosti i sigurnosti, a drugi kao zaštitnici “ugroženog srpskog naroda i crkve“.

Pročitala sam Zakon i čula različita mišljenja, pa i onih koji svoj revolt njegovim usvajanjem iskazuju šetnjom, litijama i molebanima i zaključak je isti. Crkva ne želi da se odrekne imovine koju koristi crkva, manastira i mošti svetaca i prihoda koji dolaze posjedovanjem navedenog. Primjedbe dolaze sa
svih strana, da je Zakon donijet u nevrijeme, pred izbore, dva sata poslije ponoći, da dijeli društvo, da je diskriminatorski, da kadrira crkvom i slično.

Ovaj Zakon, u bilo koje vrijeme da je donijet, ne bi prošao
bez snažnog revolta. Suštinski se tiče i Crnogoraca i Srba , ulazi u pravo zajedničkog nasljeđa predaka i jednih i drugih.

Naša je obaveza da jedinstveni trag tog nasljeđa koje pokazuje prožimanje brojnih kultura na ovim prostorima, a pripada svima nama zaštititimo propisima ko god bio držalac i vlasnik.

To nije samo pravo i obaveza Srpske pravoslavne crkve, Mitropolije crnogorsko primorske, već svih nas, i Crnogoraca i Srba i drugih koji poštuju to nasljeđe.

Kako su crkve gradili naši zajednički preci, pod jednom vjerom i za njenu odbranu ratovali u prošlosti, tako je i sada Crnoj Gori potrebna jedna pravoslavna crkva za sve vjerujuće Crnogorce i Srbe. Za tu ideju je potrebna volja i saglasnost naše srpske braće, sestara, komšija, prijatelja i kumova.

Zajednički moramo učiniti napor da napravimo jasnu razliku između hristislavlja i srboslavlja, pravoslavlja i svetosavlja. Naš je problem što zajedno i jednako ne osjećamo i tumačimo teme prošlosti i to između nas pravi razdor, a krivca u tome vidim i u nametnutim političkim koncepcijama kroz vjekove.

Neprihvatljivo je da bilo ko prezidava i uništava autentičnu sakralnu arhitekturu,, da bi ličila na moravsku ili resavsku, a Demokratska partija socijalista kao stožer vlasti posljednih trideset godina nije se pokazala kao najbolji zaštitnik toga blaga.

U konačnom ta politička elita omogućila je istoj toj Crkvi sa
kojom je sada u sukobu, da sve ove godine radi i na štetu imovine i interesa građanske i moderne države Crne Gore.

Potrebno je shvatiti da nije ovo priča o vjeri. Ovo je priča o novcu i interesima kroz prava na raspolaganje nekretninama u vrijednosti od dvije i po milijarde eura. Nijesam zaboravila kako su crkveni predstavnici Crnogorce i Crnogorke nazivali : komunističkim nakotom, kopiladima, volovima, pa me to znanje koja sam neposredno stekla kao i “hrišćanska ljubav” prema onima koji nijesu Srbi kad se klelo i zakivalo za Vezirov most navelo da tako mislim i da strepim, jer nas kroz manipulaciju vreba velika
opasnost. Novac je moć, posebno opasan kada se ulaže u promociju ljudi koji nas dijele, mislim da bi stiker na telefonu sa Arkanom, zaista bilo autentično djelo.

Ja sam Crnogorska građanka, najugroženija danas u Crnoj Gori, ali ostajem na svojoj poziciji i zagovaram ideje o jedinstvu u kojem ćemo moći da razvijamo modernu državu Crnu Goru.

U mojoj državi želim vladavinu prava i građanske slobode i konačno fer i slobodne izbore . To je prvi i najvažniji korak za
građansku i prosperitetnu Crnu Goru. A sve generacije i vladajuće strukture koje su napravile sistem u kojem živimo više od trideset godina molim da o svemu dobro razmisle, i da nam brzo ponude rešenja jer sam na vrijeme da usavršavam svoj njemački.

I za kraj , konačno , sve svetinje su naše, zajedničke, državne ( jer država smo mi), a u mjestima gdje su sagrađene od donacija moraju biti u vlasništvu toga mjesta, mještana i crkve, nikako
organizacija registrovanih van Crne Gore.

Ne smijemo nasijedati na provokacije kao što su “litije na sto
metara na Cetinju” jer kap naše krvi više nikad neće biti prolivena jer tako kaže i režira neko van Crne Gore. Samo strpljenja, provedrićemo brzo više Crne Gore.