Foto: Facebook/JU Muzej i galerije Budve

Ljudi iz pustinje kažu da ponuditi putniku čašu vode, znači više nego li mu napuniti torbu zlatom. Jer voda je život, a u usporedbi sa životom, sve je bezvrijedno. Svijet u kojem živimo, prostor je opustošen od ljudskih i moralnih vrijednosti, a umjetnici su oni koji svojom kreativnošću u toj pustari stvaraju oaze u kojima nama putnicima nude prijeko potreban životni eliksir.

Kad Tuarezi žele svom gostu iskazati posebnu čast, u čašu s vodom dodaju žličicu šećera. Tada upitaju svog gosta je li mu voda slatka. Na to gost odgovori da nije, već da je običnog okusa, nakon čega se dobrodošlica zaključuje odgovorom: „Voda je sve samo ne obična. Voda je život, a život je daleko od običnog.” Slaveći život, pustinjski narodi stoljećima igraju ovu igru pitanja i odgovora. Ako se pitate zašto ponuđena voda sa šećerom za gosta ima običan okus, okitit će vam se kasnije. Za sad je dovoljno da se osvrnete oko sebe i zaronite u slike koje slave život, a koje nama putnicima nudi Jelena Papović.

Iza ovih naslaga boja, krije se uzbuđenje življenjem i strast za životom.

Kist kao da je umočen u more, postaje alkemijski alat kojeg poznaju tek rijetki, pa zahvaljujući njemu slana voda poprima kolorit i postaje boja, a platno što spremno upija svaki potez gotovo da je do maločas bilo jedro koje su napinjali duhovi vjetra. Cijela ova metamorfoza postaje osjetilna; osluhnete li čut ćete kako nekim modelima sa slika škripe rebra dok im duhovi vode šume u ušima, u stomaku im se petlja hobotnica, a u srcu se praćaka riba.

Život diše ispod pojavne razine svake od ovih uokvirenih mandala. Čuje se potez kistom kako reže kroz zrak i miluje tkaninu. Od tog zvuka životinje se razbježe, otplivaju ili oblete krug pa se vrate i gledaju nas sa sigurne daljine, a mi gledajući njih, gorimo s njima iznutra zadržanog daha jer odjednom i mi vraćeni u praiskonski prostor možemo živjeti duboko ispod ili visoko iznad površine. Tu smo mirni, tu smo svoji i jedno smo sa svime. Pogotovo kad zaronimo u svoju nutrinu. Voda je sveprožimajuća poput života; oko nas je i u nama je. Ne čini ništa, ali samim time što nas prima čini da zanos bukti u nama. Zadržimo dah, nije nam potreban u osjećaju bez prostora i vremena i zasjat ćemo poput ribarskih bakrenih lampi čije vatre noću plešu na vrhovima valova i tako vodenoj pustinji daju natruhu života.

Ako vam se učini da između ovih izloženih slika postoji neka veza, u pravu ste. Među njima pleše dimna koprena koju sijeku sunčeve osti. Veza je to naizgled slabašna, no kako je gotovo sve oko nas tek privid, stvarnost kaže nešto drugo – spone su snažne i neraskidive jer zavezane su od postanka svijeta. Vidite li to, uspjeli ste. Postali ste dijete vode poput morskih nomada s otoka Sulawesija čije žene nakon poroda posteljicu bacaju u more i tako novi naraštaj pobratimljuju s vodom. Tijekom odrastanja ti ljudi postaju poput delfina, zaranjaju na nezamislive dubine i na površinu iznose biserje. Tu dragocjenost duboko usađuju u oči svaki put kad pogledaju u more. Upravo to se događa dok gledate u ove slike; postajete tanani, suhi i prozirni poput lutke od sasušene morske trave. Sav životni sok što struji u vama razmijenili ste sa slikama pred sobom. Zahvaljujući tome, sasvim je jednostavno sjetiti se osjećaja kada raširenih udova, stopljeni s tišinom plutamo na leđima. Voda u ušima odnosi zvukove i gubimo pojam o tijelu. Ne osjećamo ništa osim ideje da smo dio jedne velike cjeline. Kada otvorimo oči susrećemo se sa sunčevim sjajem i ne možemo a da se ne zapitamo, izgledaju li tako trenuci prije rađanja i umiranja. O čemu razmišlja dijete u majci kada krene porođaj? Misli li da je taj trenutak zapravo njegov kraj? Misli li kako je odvajanje od majčine nutrine, jedinog znanog mu prostora i napuštanje ugode i osjećaja zaštićenosti, ujedno svršetak svega? Strahuje li od kraja nesvjesno da je riječ o putovanju na mjesto gdje se život nastavlja na drugačiji način? Je li isto i sa smrću? Je li ona doista kraj ili tek novo ishodište?

Ta nas priča o kraju, vraća na početak priče o ritualu gostoprimstva što ga pustinjski nomadi gotovo oduvijek njeguju. Odgovor na pitanje zašto ponuđena voda sa šećerom nije slatka, jednostavniji je nego li se čini. Voda nije slatka zato što je šećer na dnu. Da bi postala slatka vodu treba promiješati. Tako je i sa životom. Treba ga protresti da bi se osjetila njegova punoća. Hvala umjetnici pred nama što to svojim djelovanjem čini.

Zoran Žmirić