Predgovor za katalog koji će pratiti izložbu napisao je Vuk Vuković, prenosimo Vam dio teksta: "...Bez daljnjeg, u umjetnosti je sve više tijela, onog sedatizovanog i raspolućenog, ozračenog iznutra, ispražnjenog do kraja, rendgenovanog i detaljno opšivenog. To tijelo je relacija između farmakologije i religije, tako da imamo posla sa kutijama mesa i nepojmljivim vaskrsnućem... Da, riječ je o ikonografiji tijela: od Leonarda do ovih postapokaliptičnih vremena bez prava na budućnost, tijelo je jedno polazište koje se objašnjava na razne načine, od bukolikih performansa, pa do minijaturnih crtica-crteža, iz njega se na vještački način izgoni smrt tako da ostaje kao kakva medicinska pustoš, bivša sastavina prosuta u elementarne, sada već rašrafljene komade, koji vise po staklenim vitrinama ili su vakumirane u numerisanim teglama, kao u slučaju Odalovićevih crteža.

Odalović, dakle, crtežima direktno saopštava da se smrt najmanje tiče duhovne dimenzije, koja na prozračnim proplancima uzmiče razjapljenim tečinama, probušenim protoplazmama i izduvanim mješinama.

Međutim, valja naglasiti da je tijelo uvijek već prošlost, zakinuto zaokružene svijesti o sebi, ono je stranac na kojeg se do kraja nije moguće naviknuti, ujedno, ono je i ugrušak smrti i procjep placenta. Pa ipak, ne možemo reći kako diskurs medicine nije odveć zavodljiv (uzmimo samo za primjer „Rođenje biopolitike“od Mišel Fukoa i biće više nego dovoljno), dok tijelo teksta, naprosto, žudi za tim da bude sakaćeno, razapinjano, kažnjavano, ponižavano, što upravo govori o XX vijeku kao temelju koji će se, s jedne strane, baviti energetikom fiktivnog Kapitala, i, s druge, usitnjenim fetišizmima Tijela. U tom smislu, postmoderna u pogledu arhitekture već ukazuje na nemogućnost da se jasno povuče granice između tijela i grada, jer tamo gdje se završava tijelo, počinje grad, i obratno.
Blizak pjesničkom uvidu u stvari, fragmentarano narativan u parcelnim prizorima kojim emituje svoju slikarsku misiju, Ratko Odalović ne odustaje na svojim platnima iznova prikazivati ubogog velegradskog čovječuljka koji je trajno lišen funkcije, tako da više ne znamo da li je to sada truba smotana u novine, ili predimenzionirani češalj sa talozima smrti koja se neprestano peruta i izbija na površinu bića...“...

Ratko Odalović rođen je 24. novembra 1964. godine u Grahovu, Crna Gora. Osnovnu školu je završio u Grahovu, srednju školu – smjer umjetnički dizajn u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici. Fakultet likovnih umjetnosti upisao je u Beogradu 1985. godine i diplomirao u klasi Živojina Turinskog 1990. godine. Magistarsku izložbu slika imao je 1993. godine u Galeriji „Kolarčeva zadužbina“, kada je i magistrirao u klasi profesora Živojina Turinskog. Dobitnik je brojnih nagrada, a jedna od značajnijih je državna nagrada „Petar Lubarda“ 2012. godine.

Ratko Odalović izlagao je na brojnim i prestižnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

Radi kao vanredni profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju.

Izložba se može pogledati do 6. avgusta 2018. godine.