Foto: Arhiva

Dugogodišnje iskustvo kao profesorice knježevnosti daje Vam za pravo da govorite o Njegošu, a bili ste i u sazivu Skupštine kada je izglasano da 13. novembar, dan Njegoševog rođenja, bude državni praznik u Crnoj Gori. Da li ste negdje ponosni na istrajnost i na, uslovno rečeno, pobjedu?

Dobro ste rekli, uslovno rečeno pobjedu, a evo i razloga. Sticaj okolnosti je zaista takav, bez obzira što je Crna Gora po broju stanovnika možda najmanja južnoslovenska zemlja, da ona ima i najvećeg južnoslovenskog pjesnika. Ono što je čudno, to je što njegov praznik, Njegošev praznik, nije bio još u bivšoj Jugoslavi ozvaničen kao takav, iako imamo Njegoševu nagradu i Mauzolej na Lovćenu, a razlog je vjerovatno blizina 29. novembra, pa bi onda bilo previše praznika. Voljela bih da on bude manje obilježen kao nekadašnji 29. novembar jelom, pićem, ićem, a više programima koji će zaista pomoći da razumijemo, da “iz velikog grmena lafu izać teško nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije”, a mi smo imali sreću da iz našeg malog grmena izađe takva jedna južnoslovenska veličina, ali se bojim da smo ostali premali grmen da razumijemo šta imamo i da se prema tome ponesemo sa dužnim respektom i bez politizacije.

Kada već govorimo o tome da li smo svjesni šta imamo i koga smo imali, da li je, po Vašem mišljenju, Njegoš bio ispred svog vremena? To nije veliko razdoblje, 1813 - 1851, ali je, čini nam se, veliko djelo.

Pa oba doba, prvo Petra I Petrovića, njegovog strica, vladike Rada, pa potom njegovo doba, obilježeni su pokušajem da Crna Gora postane uređena evropska država. Dakle, mi smo sa Petrom I dobili prvu vrstu Ustava i pokušaja uređenja sa jednog centralnog nivoa, do tada plemenskih zakona i običajnog prava. A Petar II Petrović Njegoš je nastavio još nepopularniju borbu za ustanovljavanje institucija. Svima preporučujem čuveni istorijski roman našeg nekadašnjeg sugrađanina, velikog crnogorskog pisca, Čeda Vukovića, “Sudilište”, u kojem se zaista osvjetljava Njegošev lik i ličnost, i koliko je Njegošu bilo teško da takvoj Crnoj Gori nametne perjanike, da ustanovi policiju, da sa centralnog nivoa organizuje državu. Uvijek ga je pratila sjena velikog strica, koji je imao neuporedivo veću moć nego, da kažem, mladi, pjesnički nastrojeni Petar II. Tako da je neujednačen taj pristup prema tome šta je on zaista donio i koliko je bio ispred svog vremena. Možemo reći da je bio ispred vremena kad je riječ o Crnoj Gori, ali je cijela Crna Gora bila daleko iza vremena, osobito iza vremena evropskih razvijenijih zemalja.

Petar II Petrović Njegoš je mnogo putovao, imao je mnogo susreta. Bio je primljen i prihvaćen gdje god je bio i sa kim god je razgovarao sa velikim respektom. Kako se to zaslužuje i kako se nosi sa tim? Opet kažem, u ono vrijeme.

Pa prije svega, on je nosio auru crkvenog poglavara i istovremeno svjetovnog poglavara jedne zajednice, i takva dva visoka čina nesumnjivo su morala da imaju i formalni razlog da bude primljen i prihvaćen. Međutim, činjenica da je on, zahvaljujući prije svega samo obrazovanju, bio poznavalac više jezika, da je očigledno imao jednu vrstu individualne harizme, da je uostalom bio veoma bogatog duha i nesumnjivo neke vrste govorničkog šarma, činilo je dodatno te dvije pozicije formalnijim, izražajnijim, i tako je i nailazio na neku vrstu sveopšteg prihvatanja. Ljudi će vrlo često istaći, pa i u jednom dnevnom listu, duhovnu i fizičku ljepotu. Mi svi volimo da pominjemo tu neobičnu izražajnu fizičku ljepotu vladike Petra II, međutim, uvijek je to malo i uvreda, i mislim da je duh ono što je prije svega plijenilo.

Godinama ste radili kao profesorica književnosti u srednjoj školi, imate bogato iskustvo i u književnom i stvaralačkom radu poznavanja Petra II Petrovića Njegoša. Kada govorimo o tom aspektu njegovog stvaranja, da li smo negdje, uopšte kao država, kao narod, svjesni toga šta je Njegoš nama dao?

Nova kritika Rolanda Barta kaže da svako djelo svakim novim čitanjem dobija novo značenje. Dakle, ne možemo odvojiti djelo od čitaoca i vremena u kome je nastalo i u kome se čita iznova, tako da svi čitaoci i svi ti specifični konteksti dodatno unose u smisao i značenje Njegoševog djela još neku dimenziju. Ono što nedostaje, čini mi se, u našoj zajednici u prvom redu, pa ako hoćete i u cijeloj jugoslovenskoj kritici, to je jedan drugačiji pristup Njegošu. U prvom redu, mislim sa stanovišta dekonstrukcije, pokušaja da se razumije njegova univerzalna vrijednost i značaj. I po onome što sam ja pisala, čime sam se ja bavila, Njegoš za južnoslovensku književnost predstavlja onu vrstu veličine koju predstavljaju u Španiji Servantes ili u Engleskoj Šekspir ili u Njemačkoj Gete. Srećom, ova tri velika autora su izbjegla pretjerano političko čitanje. A da podsjetim, Servantes je žestoko kritikovao katoličku crkvu koja i danas ima moć u Španiji. Šekspir je u svojim istorijskim dramama prikazao nešto što bi bio ekvivalent Igri prijestola - takvu surovost vlasti. Gete je bio takav duh koji se poigrao idejom pobune, idejom izazivanja Boga u Faustu, i nije zbog toga prokažen. Međutim, kod nas je Njegoš neprekidno pod sumnjom. Čiji je Njegoš, ko ima tapiju nad Njegošem, koje čitanje Njegoša je, figurativno rečeno, pravo. Ono što sam, kao teoretičarka i osoba koja se od djetinstva bavila Njegošem, spoznala u toku svih tih godina je da se najčešće citiraju, najviše pamte i najčešće potpuno površno tumače, Njegoševi najgori stihovi. A da onaj pravi Njegoš, koji je otvoren samo za ironiju, za jedan drugačiji i inkluzivan pristup svemu što je čovjek i što je ljudsko, jedan nadnacionalni pjesnik koji umije da posmatra svijet iz različitih perspektiva, da prosto ti djelovi Njegoševog djela uvijek ostaju u sjenci. Naravno da ima autora koji to ne rade, koji umiju drugačije da, figurativno rečeno, otvore Njegoša. Ali, nažalost, naše vrijeme je vrijeme buke i bijesa, brzih informacija, i ja sam jutros testirala vještačku inteligenciju da vidim šta ona zna o Njegošu i da li mi može dati određene odgovore i želim da upozorim naše mlade slušaoce da to ne pokušavaju. Puno je pogrešnih podataka, Njegoš tamo ne postoji, ne znam odakle su povučeni podaci. Ali treba biti vrlo oprezan, jer Njegoš nije dnevna veličina. Nije on pisac praznik. On je pisac koga još nismo pročitali do kraja.

Evo sada kažete, on je pisac koga još nismo pročitali do kraja. Kad govorimo o tom književnom stvaralaštvu Njegoša, znamo da je u Stanjevićima pisao Luču mikrokozmu. Znamo da je Gorski vijenac štampan 1847. I dan danas se iščitava. Da li ima prostora da ga nove generacije doživljavaju drugačije od nas koji imamo 60-70 godina, ili možda i više, od nekoga kome je to obavezna lektira u drugom ili traćem razredu srednje škole?

Nismo mi u tome ništa drugačiji od ostalih. Engleska djeca su užasnuta kad dobiju Šekspira i vrlo zavide našoj djeci koja ga čitaju u prevodu, jer oni staroengleski već ne mogu nikako razumjeti. Tako da je ta barijera koja nastaje u odnosu na djelo iz dalje prošlosti prirodna za ove generacije koje sve manje čitaju. Iako ne mora da znači da će doći do krize čitanja, da neće uvijek biti onih koji će biti marljivi proučavaoci djela. Slično je sa svim velikim autorima. Zbog toga sam se ja uvijek zalagala da se Njegošu pristupa, jer to ne bi bilo svetogrđe, popularizacijom među mladima kroz druge medijske oblike ili strategeme. Tako sam vjerovala da bi mogla da bude i video igrica koja bi imala za temu Njegoša i da bi smo na taj način mogli da nekako otvorimo i učinimo prijateljskijim taj susret velikog autora i njegovih čitalaca. Imala sam sreću da sam predavala divnim đacima, i moj pristup Njegošu je bio uvijek nekonvencionalan u tom smislu. Pristup koji podrazumijeva njegov univerzalni autorski potencijal da komunicira na najvišem humanističkom nivou, na najvišem filozofskom nivou, ako hoćete da bude inkluzivan u odnosu na sve što je manjina, sve što je porobljeno, sve što trpi opresiju, i takav Njegoš je nešto što učenici kasnije prihvataju, vole, čuvaju i nastavljaju sa tim da žive. Sve drugo bi bilo pogrešno.

Sa političkog, književnog, duhovnog aspekta, šta nam je Njegoš ostavio u nasljeđe, a kako se mi odnosimo prema tome i koliko mu se vraćamo?

Ostavio nam je djelo kome će se teoretičari i istoričari književnosti neprekidno vraćati, zbog toga što će u svakom novom kontekstu vremena on imati još nešto novo da kaže. Dakle, dobili smo nesumnjivu književnu veličinu u čijem djelu počivaju univerzalne vrijednosti književnosti, umjetnosti, ako hoćete, uopšte misli o svijetu i o čovjeku. To su dobili teoretičari izučavaoci. Kiš govori o tragediji malih jezika. Mi, kao mali narodi, nekih 20 miliona govornika koji se među sobom razumiju, imamo takve književne veličine koje bi, da dolaze iz nekog velikog naroda, iz nekog velikog jezika, koji je mnogo frekventniji u upotrebi, bili nesumnjivo još veći. Prosto, ako se svake godine o Šekspiru objavi, samo o Hamletu, 400 studija, možete zamisliti koliko raste značaj od tih glosa samog Šekspira. E sad, o Njegošu to prosto ne možemo dobiti, jer on dolazi iz jednog malog jezika.

Bez obzira što dolazi iz malog jezika, on je tolika veličina koja korespondira ravnopravno sa globalnim svijetom.

Jeste, pa samo pogledajte ili uporedite kontekst Gorskog vijenca sa ovdašnjim trenutkom, da kažem, u svjetskoj, u globalnom politici. Vi imate sukob dva ili tri civilizacijska načela. Mi ih možemo prepoznati danas. Zapadne demokratije, islamski svijet, Kina, Indija. Mi to imamo u jednom drugačijem kontekstu tamo. Imamo, da kažemo, jedan naš, onako lokalni, kontekst. I kad kod Njegoša, na primjer, pitaju Draška kako je u Mlecima, prvo pitaju kako izgledaju, a tek na kraju kakvi su im sudovi i ima li pravde. Mi i ovdje više gledamo na to kako nešto izgleda nego je li pravično. Njegoš je potpuno rasklopio, i mentalno i kulturološki, ne samo Crnu Goru, već na neki način i svijet. Da završimo što su dobili. Đaci su dobili jednu grdnu muku da čitaju Njegoša, a političari zgodnu alatku da se onako tuku i dalje svojataju, i da jedni drugima prosto nabijaju na nos koliko su u kojem trenutku moćni i ko više voli Njegoša. Ja onda tu volim da citiram onu čuvenu poslovicu kad su se dva čovjeka trkala, borila oko toga ko će otvoriti kišobran da pokrije jednu babu među njima. Pa ima ona izreka "između dva bana, babi gola glava". Tako se i ja plašim da se od tog grdnog svojatanja Njegoš ne skvasi bez potrebe, jer šireći kišobrane, ne znamo baš što širimo.

Da li je teško Njegoša prevoditi?

Pretpostavljam da je to baš velika muka. Sad se tu postavlja pitanje uopšte šta je sa prevodnom književnošću, koliko i Gete gubi kada ga čitamo u prevodu, ili Šekspir ili Servantes, bilo koji od autora, osobito pjesnici, jer pjesnički jezik ima svoja svojstva koja vladaju u određenom jeziku, pa i zvučne figure ili specifičnosti jezika. Njegova melodija dosta doprinosi planu smisla, to je integrisano zvuk i smisao. Mislim da je vrlo teško svako djelo prevesti, i prevodioci su svojevrsni umjetnici, svojevrsni pjesnici. Ukoliko se neko poduhvati i lati posla prevođenja Njegoša, izvjesno je da mora napraviti ozbiljan istraživački poduhvat, koji bi podrazumijevao puno bočne literature, i zbog toga volim i da podsjećam na taj čuveni Vukovićev roman “Sudilište”. Ono čemu sam djelimično mogla da svjedočim, to je da je otprilike soba tri sa tri morala biti ispunjena do vrha pročitanim i proučenim knjigama, urađenim iz svih oblasti, da bi Njegoš ušao kao junak u taj istorijski roman. Prevodiocu možda ne treba soba tri sa tri, ali mu treba puno bočnih izvora, jer Njegoš ne govori o onome o čemu se najčešće priča da govori, o istrazi poturica. On govori upravo o određenim civilizacijskim i kulturološkim modelima, o svemu što čini život jedne zajednice, o njenim dodirima sa drugima i o nerazumijevanju, o tom vječitom pitanju ciljeva i sredstava i načinima da čovjek sačuva ono najbolje u sebi, i onda kada mu okolnosti ne idu na ruku. Dakle, sve je to Njegoš i zbog toga treba poznavati i istoriju i pravo i ekonomiju i položaj žene onog vremena i veze sa Mlecima i veze sa Otomanskom imperijom, znati sa koliko je intelektualaca, turskih i ovdašnjih, Njegoš imao prepisku.

Na osnovu svega rečenog, čini mi se da je Njegoš toliko sveprisutan i aktuelan danas, mnogo više nego u 18. ili 19. vijeku.

S obzirom na protok vremena koji uvijek daje djelu posebnu auru, osobito ako ono komunicira sa svim vremenima koja su potom nastupila, jeste. To je tako, i smatram da će njegova aktuelnost u budućnosti, ne samo biti nepromijenjena, nego kad su u pitanju oni koji ga proučavaju, to će djelo rasti. Zapisi o njemu, studije, najzad imamo i te Njegoševe dane koji su svojevrsni prilog u proučavanju Njegoša, to će rasti vremenom. Ono što priželjkujem, čemu se nadam, to je da Njegoš ne bude dnevno politička tema i da ne bude povod i razlog za nerazumijevanje, jer svi oni koji zaista čitaju Njegoša na način koji podrazumijeva poznavanje litaranih strategema, koji umiju da se zaustave u tekstu i razmisle, da kritički čitaju i postave samom sebi pravo pitanje o smislu, znaće da Njegoš ne govori ni protiv koga i ni za koga, on govori o nama, o tome kako sačuvati ono što je u čovjeku najbolje i ostati da živimo u miru sa sobom i sa svijetom. Zato, da podsjetim još jednom, u tom Gorskom vijencu, vladika Danilo, naravno, nikada neće izdati naređenje da počne nikakva istraga isturčene braće, ne koristeći riječ poturice, nego upravo isturčene braće. To će narod sam pokrenuti, zbog samo njemu znanih povoda. Neko ko zastupa one stavove, koje kasnije možemo naći preispitane i kod Hamleta, i u Servantesovom djelu, i kod Fausta, biće prisutne u vladici Danilu, i on neće biti onaj koji poziva na poklanje niti na krv. Biće onaj koji miri, a evo i vidimo da i sad događaji u svijetu pokazuju strahotu tih modernih igara prijestola o kojima književnost uvijek govori, opominjući i moleći da se ne događaju.

Redakcija Portala RTB