Ilustracija, Foto: Pixabay

U autorskom tekstu, objavljenom na portalu Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), napomenula je da je ovo pitanje aktuelno duži period. Ukazala je na to da su se, kako je navela, tenzije između posla i drugih aktivnosti povećale tokom pandemije koronavirusa. Primjećuje da je to ljude nagnulo da više razmišljaju o prirodi svog posla, njegovom značaju i svrsi te kako utiče na kvalitet njihovog života.

Ku, koja je predavačica na britanskom Univerzitetu De Montfort, izdvojila je istraživanja za koja je navela da su pokazala da je tokom ove godine bio rekordan broj onih koji namjeravaju dati otkaz. Naglasila je da spomenuto razmišljanje za posljedicu ima ono što se zove "veliki otkaz".

Prema njenim riječima, lako je vjerovati da bi bilo prihvatljivije ne raditi ili manje raditi kako bismo se osjećali sretnijim - živjeli više hedonistički. Međutim, zaključuje da ovakvo razmišljanje i nije utemeljeno. To argumentuje time da neki ljudi i nakon penzionisanja nešto rade.

Nastojanje da se postigne najbolja ravnoteža obrazlaže psihološkinja Ku, nužno ne podrazumijeva razmišljanje o tome kada se radi, gdje se radi i kako se radi. Ocijenila je da je ključno pitanje zašto se nešto radi. Kako je podvukla, to znači razumijevanje izvora sreće za koje je navela da nisu bili toliko očigledni, ali koji su se znatno manifestovali tokom pandemije.

Ukazala je na to da je samo nastojanje da se pronađe ravnoteža između posla i privatnog života dobro došlo. Rad je kontinuirano i pozitivno povezan sa dobrobitima čovjeka i čini veliki dio njegovog identiteta. Shodno prethodno navedenom, sugeriše da svako sebe pita ko je. Poručila je da će ga to navesti na razmišljanje o tome šta radi na poslu.

Posao može dati osjećaj stručnosti, sposobnosti, a što u konačnom čini da se neko u cijelosti dobro osjeća. Rad je taj kojim se prepoznaje identitet svakog pojedinca.

Ku je napomenula da postoje okolnosti kada posao nekoga čini sretnijim, nego slobodno vrijeme. U prilog ovoj konstataciji poziva se na veći broj eksperimenata tokom kojih su njegovi učesnici mogli birati da budu "besposleni" (da 15 minuta čekaju u prostoriji na početak eksperimenta koji je na drugom mjestu) ili da budu "zauzeti" (da hodaju 15 minuta do početka eksperimenta). Mali je broj učesnika koji su odlučili biti "zauzeti", osim ako nisu bili podstaknuti da hodaju - primjera radi, rečeno im je da se na drugom mjestu nalazi čokolada.

Istraživači su uočili da su znatno sretniji bili oni koji su bili "zauzeti", tj. oni koji su odlučili da hodaju 15 minuta, bez obzira na to da li su bili podstaknuti na to ili ne. Drugim riječima, biti zauzet čini osobu sretnijom, čak i onda kada neko misli bi radije bio besposlen. Eksperimenti su pokazali i to da većina životinja radije ulaže napor da dobije hranu, nego da je dobije bez napora. Psihološkinja Ku je napomenula da je to kod životinja stvar instinkta.

Eudaimonijska sreća

Ideja da rad ili ulaganje napora doprinosi opštoj sreći usko je povezana s onim što se zove eudaimonijska sreća. Ovo je vrsta sreće koja proizilazi iz optimalnog funkcionisanja i ostvarivanja svojih potencijala. Istraživanja su pokazala da su rad i trud ključni za eudaimonijsku sreću, a to se objašnjava time što postoje zadovoljstvo i ponos nakon što se izvrši aktivnost u koju je uložen veliki trud.

Kako je navela Ku, s druge strane ravnoteže između posla i privatnog života stoji hedonistička sreća, koja se manifestuje osjećajima poput vedrine i relativnog izostanka negativnih osjećaja kao što su tuga ili bijes. Slobodno vrijeme je prilika za ostvarivanje hedonističke sreće.

Autorka ovog teksta primjećuje da previše slobodnog vremena može biti kontraproduktivno. Pozivajući se na nedavno istraživanje, istakla je da je to slučaj onda kada dnevno postoji više od pet sati slobodnog vremena. Zbog toga je zaključila da dan bez napora nije ključ sreće. Otuda je jasno zašto neki ljudi i tokom slobodnog vremena odlučuju biti zauzeti.

Stvarna ravnoteža

Istraživanjima sprovedenim u devet zemalja nad desetinama hiljada ljudi utvrđeno je da većina njih, više od 50 posto u svakoj državi, i dalje preferira život obilježen hedonističkom srećom. Četvrtina je onih koji preferiraju eudaimonijsku sreću te je 10-15 posto onih u svakoj zemlji koji preferiraju ono što se zove iskustvena sreća - bogat i raznolik život na temelju iskustva.

Iskustvena sreća je ona koja se odnosi na unutrašnja pozitivna i negativna iskustva i osjećanja.

Psihološkinja Ku smatra da je možda krucijalno za dugoročnu dobrobit razmotriti koji tip sreće nekom odgovara - eudaimonijska, hedonistička ili iskustvena. U tekstu za WEF zaključuje da postizanje najbolje ravnoteže između posla i privatnog života podrazumijeva postizanje ravnoteže između ova tri oblika sreće.


(Klix.ba)