“Radnici u Crnoj Gori žive i rade u sistemu neoliberalnih radnih odnosa koje diktiraju važeći propisi i vladina ekonomska politika. Svjedoci smo da smo kroz tri decenije tranzicije kroz koju prolazi naša zemlja, a koja nažalost još uvijek traje, prošli golgotu zatvaranjem skoro svih industrijskih fabrika i gubitkom na desetine hiljada radnih mjesta, drastično raslojavanje društva koje za posledicu ima stvaranje elite multimilionera i ogromnog broja građana koji se bore za sopstvenu egzistenciju. U tu drugu kategoriju spadaju i oni koji u svim razvijenim zemljama čine srednji sloj, a to su prosvjetni radnici, zdravstveni radnici i državni službenici i namještenici””, tvrdi Keković.

Prema njegovim riječima, sve se to radi na očigled svih nas, društvena imovina i resursi se raznim privatizacionim i drugim manipulacijama pretaču u privatne džepove i tome nikako da dođe kraj.

“Osim toga, zarade stagniraju, minimalna zarada je najniža u Evropi, a permanentno rastu cijene roba i usluga. Veliki je broj obespravljenih radnika koji ne mogu da ostvare neka fundamentalna radna i sindikalna prava, kao što su pravo na redovnu zaradu, 40-to satno radno vrijeme, redovan godišnji odmor, pravo na nedjeljni odmor i slobodan dan u dane praznika, pravo na sindikalno opredjeljenje i organizovanje, itd. Ovo se posebno odnosi na radnike u trgovini, ugostiteljstvu i građevinasrtvu, ali i u drugim djelatnostima”, rekao je Keković.

Prema njegovim riječima nažalost u tim djelatnostima radnici skoro da i nijesu sindikalno organizovani i nemaju neposredan uvid i mogućnost da ih edukuju o njihovim pravima i zastupajuih pred poslodavcem u zaštiti njihovih prava.

“Mnogi radnici angažovani su preko agencija za privremeno ustupanje radnika, preko ugovora na određeno vrijeme ili nekih drugih prekarnih ugovora, u kojoj situaciji moraju da prihvate sve uslove koje im poslodavac nameće. Značajan broj poslodavaca radnicima isplaćuje minimalnu zaradu, dok dio zarade isplaćuje na ruke”, jasan je on.

Keković upozorava da država ne radi koliko bi trebalo da poboljša položaj zaposlenih.

“Prvenstveno, država preko svojih institucija mora efikasno da koristi sve raspoložive mehanizme u primjeni zakona, kako bi zaštitila zaposlene od očitog izrabljivanja i omogućila im dostojanstvene uslove rada. Nažalost, svjedoci smo da su institucije u svom postupanju inertne i, najblaže rečeno, neprofesionalne. Takođe, država mora da stvara povoljan ekonomski ambijent za otvaranje novih radnih mjesta, posebno u proizvodnji i industriji, kako bi se spriječio odlazak mladih što je već izražena pojava, a biće izraženija našim ulaskom u EU. Poseban segment je i borba protiv korupcije i kriminala koje pojave su prisutne u mnogim porama društva. Mora da se uspostavi sistemodgovornosti na svim nivoima, jer trenutno niko nizašta ne odgovara. Mnogi se nezakonito bogate na teret društva, a nezakonito stečeno im se ne oduzima, itd”, kaže prvi čivjek USSCG.

Na pitanje jesu li Sindikati dovoljno uradili da unaprijede položaj radnika, Keković napominje kako je mnogo prepreka koje pred sindikate postavljaju izazovi sveprisutnog neoliberalizma.

“Međutim, najvećim problemom smatram uljuljkanu svijest radnika o potrebi sindikalnog organizovanja i aktivnog učešća u svim vidovima borbe za očuvanje prava zaposlenih, zaštitunaših kolega i koleginica od šikane i nezakonitih otkaza, te poboljšanje standarda radnika i građana. Snaga sindikata je u članstvu i njegovoj brojnosti (udruženi smo jači), jer pojedinac ništa ne može da promijeni sam”, naglašava on.

Kako dodaje, obaveza je sindikata da se principijelno i kontinuirano bori za unaprjeđenje položaja radnika.

“Što prije radnička klasa shvati da je sindikalno organizovanje i zastupanje jedini mogući odgovor na nezajažljivost kapitala i neoloiberalnu ekonomsku politiku, tim prije ćemo uspjeti da poboljšamo ekonomsko-socijalni položaj zaposlenih i ponovo uspostavimo srednju klasu. Najbolji primjer daju nam zemlje sa sjevera Evrope gdje se stopa sindikalnog organizovanja kreće i do 70 odsto, a njihovi radnici imaju najbolji standard u Evropi. Crna Gora ima sve potencijale da svojim zaposlenima i građanima omogući dostojanstvene uslove rada i visok životni standard, važno je samo da ekonomsku politiku vodimo i sve društvene resurse valorizujemo i koristimo u opštem interesu, a ne u interesu pojedinaca i elite”, zaključio je Keković.

Da se ne može konstatovati da se u Crnoj Gori poštuju prava radnika, za CdM kaže i programski direktor Građanske alijanse Milan Radović.

“Sa jedne strane radnici često, iako informisani i upoznati sa zakonima, ne zahtijevaju njihovu implementaciju u praksi zbog straha od gubljenja kakvih takvih poslova. Ovaj strah je potpuno opravdan jer ne postoje jake institucije koje bi ih štitile u slučaju odmazde poslodavaca. Radna nedjelja od 40 sati se ne poštuje i sada se donose zakoni da makar jedan dan u nedjelji bude slobodan, što je ispod minimuma davno prihvaćenog standarda ‘osmočasovno radno vrijeme'”, jasan je on.

Uz to, kako dodaje, sprječavanje sindilalnog organizovanja, slaba zaštita na radu, velika nezaposlenost, prihodi nedovoljni za kvalitetan život, čine poziciju zaposlenih dodatno zabrinjavajućom, u državi koja je ustavom definisana kao država socinalne pravde.
“Takođe, nema ni solidarnosti kod radnika i to značajno ugrožava njihov položaj”, jasan je Radović.
Da podsjetimo, minimalac u Crnoj Gori najniži je u regionu i iznosi 193 eura. Vlada je obećala da će ga povećati na 222, ali ćemo i nakon toga, imati najnižu minimalnu zaradu. Sindikati za sada nijesu uspjeli da se izbore da minimalac bude povećan na 250 eura.

Izvor: CDM