02-09-2021

Ksenija Franeta: Želim da moj život stalno bude ispunjen koncertima

Flautistkinja Ksenija Franeta već dvije godine živi u Trstu gdje pohađa Konzervatorijum "Đuzepe Tartini". Za naš portal mlada Budvanka govori o svom muzičkom usavršavanju, životu i interesovanjima, kulturnoj sceni u Italiji i nastupima sa dva ansambla - "Euterpe" i "Le Agane".


Franeta, Foto: Privatna arhiva

Samo tokom avgusta, Ksenija je sa članicama pomenutih orkestara imala 11 koncerata, uglavnom u Italiji, a nastupale su i u Sloveniji i Bugarskoj. Turneja je završena sinoć koncertom u italijanskom mjestu Tavanjako.

Razgovor sa umjetnicom počinjemo od dolaska na studije.

"Od kako sam upisala srednju muzičku školu, imala sam želju da školovanje nastavim u inostranstvu. Mnogo mi se sviđa Italija, njena kultura i jezik. Kako je moja profesorka flaute u srednjoj školi, Bruna Matijević, bila upoznata s tim, predložila mi je da nastavim školovanje u Trstu kod profesorice Luize Selo. Selo sam upoznala na seminaru u Udinama 2018. godine i od prvog časa smo, može se reći, pronašle “zajednički jezik” i počele na lijep i kvalitetan način da sarađujemo. Tako je Trst postao savršena opcija za moje dalje obrazovanje", kazala nam je Ksenija.

Za Trst kažu da je atipičan italijanski grad koji više podsjeća na Beč. Čuven je po starom gradskom jezgru iz 18. i 19. vijeka, a u gradu postoje i brojne znamenitosti – crkve, palate, spomenici, trgovi... Šta je na Vas ostavilo najveći utisak?

- Da budem iskrena, na mene su najveći utisak ostavili fenomenalni zalasci sunca. Volim da posmatram kako sunce pada na horizont i za sobom ostavlja neopisive tragove raznih boja. Pored zalazaka Sunca želim da istaknem dvorac Miramare iz doba Maksimilijana, koji se nalazi na samoj obali mora i ima svoj veliki čuveni park, zatim tu je dvorac San Đusto koji se nalazi na brdu u centru Trsta i ima pogled na čitav grad, tu su i istaknuti trgovi kao što su Piazza Unitá i Piazza Barbacan, mnoge palate, crkve i drugi spomenici kulture i istorije.

Kako ste doživjeli kulturnu scenu u Trstu i u kojoj mjeri se stvari tamo odvijaju drugačije nego kod nas? Šta, na kraju krajeva, možemo naučiti kako bismo unaprijedili svoju sitaciju i iskustvo u našoj zemlji?

- Nažalost, živim ovdje u doba pandemije Covid-19 i mislim da nisam još doživjela kulturološki maksimum Trsta. Ali, svakako, istakla bih da je ovdje godina ispunjena kulturnim događajima. Postoji festival keltske muzike, festival kratkog filma, festival nauke, festival automobila, čuvena Barcolana i mnogi drugi događaji i manifestacije. Bila je aktuelna i izložba moderne umjetnosti pod nazivom “Incanto”, a osim u galeriji u kojoj se održava, djela smo mogli vidjeti i na glavnim trgovima Trsta. Sam grad ima pet pozorišta, dok naša Budva nema nijedno, tako da je to veliki nedostatak za naš grad i kulturu. Ali i pored toga, u Budvi se većina manifestacija može izvoditi na otvorenom. Taj koncept podržava naš Grad teatar, ali festival Grad teatar se održava samo ljeti, pa bi možda bilo dobro da u nekoj bliskoj budućnosti Grad teatar dobije i svoju pozorišnu zgradu u kojoj bi se održavale predstave tokom cijele godine.

Nastupate sa dva ansambla. Možete li nam reći više detalja o tome kako su orkestri nastali i ko su članovi?

- Jedan je "Euterpe" čija formacija je trio. "Euterpe" je nastao tako što je naša profesorka Luiza Selo uvidjela da moje dvije koleginice, Sara Brumat i Tijana Krulj, i ja imamo boje zvuka koje lijepo zvuče i funkcionišu zajedno i odlučila je da nas spoji i napravi ansambl. "Euterpe" znači "muze muzike". U nekim situacijama nastupamo kao kvartet i taj četvrti član je naravno naša profesorka. Rekla bih da smo malo drugačije od ostalih, jer u našim izvedbama volimo da dodamo i druge vrste flauta: pikolo flautu koju svira Sara Brumat, bas flautu Tijane Krulj i alt flautu (moja malenkost). Pored koncerata, takođe smo i dobitnice takmičarskih nagrada u Italiji.


Ansambl "Euterpe", Foto: Privatna arhiva

Drugi anasambl se zove "Le Agane" čija formacija varira od tri do devet članova, osnovan je spontano 2016/17 takođe od strane profesorke Luize Selo. Agane su vile vode, što se vidi u našim izvedbama, jer pravimo male spektakle (microteatro) gdje dodajemo neočekivane stvari kao što su daire, ples, kostimi i naravno publici predstavljamo čitavu porodicu flaute koja nam dozvoljava da kreiramo pravi zvuk orkestra sposoban da izvede i one najteže kompozicije. Izvodimo muziku od njenog nastanka pa sve do današnjeg dana, svirajući kompozicije adaptirane za naš ansambl, kao i one napisane upravo za nas.


Sa ansamblom "Agane", Foto: Privatna arhiva

Na koncertima predstavljamo takođe i kompozicije kompozitora iz naše regije, Friuli Venecija Đulija. Članovi sastava su, naravno, učenici profesorke Selo koja predaje na osnovnim, master i doktorskim studijama. S obzirom da sam tek završila drugu godinu osnovnih studija, moram reći da mi je velika čast biti član ovog ansambla, jer svakoga dana od svojih starijih kolega i koleginica naučim nešto novo. Imamo raznih ideja na koji način će se "život" ovog sastava nastaviti.

Na Vašem fejsbuk profilu vidjeli smo da ste u posljednje vrijeme imale i mini-turneju. Kakav je bio prethodni period kada su koncerti u pitanju?

- 17. jula smo imale zapravo dva koncerta. Mogu reći da je ovo bilo jako neobično, ali u isto vrijeme i jako lijepo iskustvo. Prvi koncert je izveo ansambl "Euterpe". Mjesto gdje smo svirale je bilo ispred jedne kuće čija lokacija je bila na brdu i nedostupna automobilom. Tako da smo i mi i publika prvo morali da planinarimo, pa onda da uživamo u koncertu. U svakom slučaju koncert je bio odličan, u prirodi i ispunjen freškim, osvježavajućim vazduhom. Drugi koncert izveo je ansambl "Le Agane". Koncert je održan u galeriji, izvodili smo kompozicije Boamortijea, Mocarta, Selo, Pijacole i mnoge druge.

Koncerti su bili u malim mjestima u regiji Friuli Venecija Đulija i to na otvorenom, jer nam je cilj bio da pokažemo "prirodni teatar". Pored toga, imali smo koncert u Ljubljani i dva koncerta u Varni, u okviru manifestacije "Varna Summer Fest". Sale su bile pune publike i toliko su uživali da smo bis svirale po dva-tri puta.


Nastup u Varni, Foto: Privatna arhiva

U Varni je prvi koncert bio u muzeju. Publika je bila fenomenalna i očarana našim spektaklom, toliko da su nam kasnije prilazili, čestitali i ostavljali vizit karte. Drugi koncert je bio u parku gdje se dosta ljudi pojavilo neočekivano, to jest bili su u prolazu i zaustavili se da nas slušaju. Predhodni period je bio pun izazova, ali nas čeka još koncerata ovog tipa.

Šta smatrate prioritetima u pogledu obrazovanja? Postoji li neka posebna oblast, predmet ili pravac?

- Ja sam neko ko voli da je u pokretu i da svira i želja mi je da moj život bude stalno ispunjen koncertima. Što se tiče oblasti koja me najviše zanima, rekla bih da je to novokomponovana muzika, koju bih voljela da na svoj neki način još više približim publici.

Možete da nam ispričate od kada datatira Vaša ljubav prema flauti? Kako ste zavoljeli taj instrument i po čemu se on izdvaja od drugih?

- Rekla bih da se ljubav između mene i flaute rodila od malih nogu i mislim da je još uvijek u razvoju. Flauta je instrument koji se na početku čini jako lakim za sviranje, ali je zapravo izuzetno teško biti dobar i mislim da je to ono što je izdvaja od drugih instrumenata. Svirati flautu je svakodnevni izazov.


Ljubav od malih nogu, Foto: Privatna arhiva

Od početka pandemije koronavirusa svjedoci smo umnogom drugačije stvarnosti – maski, distance, zdravstvenih preporuka. Na svaki globalni fenomen prirodno je i da umjetnost ima komentar. Kakva bi mogla biti uloga umjetnosti u ovom vremenu?

- Uloga umjetnosti je još uvijek da zabavi ljude, pokaže im različite svjetove i kulturološki ih uzdigne. Smatram da je uloga ostala ista, samo je možda zainteresovanost ljudi za kulturu i umjetnost porasla. Od kad je pandemija počela primjetila sam da ljudi više čitaju, gledaju filmove, posjećuju virtuelne muzeje i slušaju muziku. Pandemija nam je dala mogućnost da dostignemo stvari koje nismo mogli prije, kao npr. da virtuelno vidimo neki muzej ili izložbu koji su nam jako daleko ili da online slušamo koncert Berlinske filharmonije i slično. Koliko god to bilo lijepo iz te perspektive, nama muzičarima svih žanrova je bilo teško. Mi smo navikli na živu publiku i svirati bez takve publike je često zamarajuće. Tokom performansa sve emocije koje doživljavamo prenosimo direktno publici, koja nam odmah daje svoj odgovor na naše izvođenje. Voljela bih da se zahvalim porodici, prijateljima i profesorima koji su uvijek tu za mene da me preslušaju i budu podrška pa čak i u doba pandemije.


M.S.