Manastir u svojim riznicama čuva neprocjenjivo duhovno blago. Tu su zlatni krst cara Dušana, koji je prenijet iz Visokih Dečana da bi bio sačuvan, putir ruskog cara Pavla, darovna gramata ruske carice Katarine, rukopisno Jevanđelje iz 1600. godine Gavrila Cetinjca, poklon vladike Danila, Balšin kameni „sto od pravde“ za kojim je zasijedao plemenski zbor Paštrovića, freske i ikone neprocenjive vrijednosti i oko 5.000 knjiga...

Praskvica, čiji prvobitni temelji potiču iz 1050. godine, dakle četiri ljeta prije podjele hrišćanstva, ima i jednu tajnu o kojoj šira javnost manje zna. I jedan neobični drum, koji je načinio još neobičniji monah, koji se i danas koristi. I nesvakidašnju istinitu priču o Jegoru Stroganovu.

Priča kaže da se krajem 18. vijeka na budvansko pristaniše, s jednog stranog broda iskrcao neobičan putnik. Jednoruk, mrk i preozbiljan, oštra pogleda i nakostriješenih brkova uputio se ka manastiru Praskvica.

Očigledno je već čuo za ovaj hram, koji ga je oduševio. Vremešnom igumanu Savi Ljubiši kazao je da je Rus, da je stigao preko Budve i da želi tu da ostane, da radi u manastiru i da jedino hoće - mir. „Zavjetovao sam se“, kazao je starom igumanu, „da ću do kraja života da ćutim“.

Iguman Sava, koji je dobro znao ruski, pošto je sedam i po godina bio sveštenik na dvoru carice Katarine Druge, nije se zbunio. „Pročitao“ je da je neznanac plemićkog porijekla, da je u sebe sabrao veliku muku. Naredio je: za ruskog neznanca da se odredi posebna kamara (soba) i da se poštuje njegov zavjet ćutanja.

Odmah je bio prihvaćen i posao koji je sebi odredio isposnik koji je riješio da more poveže sa selom Čelobrdom, najlepšim vidikovcem na južnoj obali.



Svako jutro je, s komadom hljeba i tikvom vode, odlazio na posao. Kroz šumsko bespuće i ljuti kamen, krčio je, probijao i zidao. Jednom rukom, carigradskim maljem i gvozdenom voljom. Za njim je ostajala lijepa, kamena stepenasta staza. Samo se nedjeljom i svetim danima odmarao u svojoj kamari.

U vrijeme dok je neobični Rus krčio i popločavao drum, u ljetnje predvečerje, banuo je u manastir mlad monah. Golobrad, nasmijan, odmah je prihvatio predlog kaluđera da stane za pjevnicu. Pojanje kakvo se do tada nije čulo zadivilo je manastirsku bratiju, oduševio se i stari iguman.

Vitkog momka, koji je kazao da je dobio monaško ime Jelisej, pošto je postrižen u Kijevskoj lavri, primili su kao najrođenijeg. Te večeri, razgovoru s njime u manastirskoj trpezariji prisustvovao je i jednoruki Rus.

Lijepo lice s kojeg je tekao ruski jezik i vedro čelo izmamili su bore na njegovom licu. A na drugoj strani mladom monahu su se, kada je ugledao lice starca, zažagrile oči, što je malo ko primijetio. Kao ni danima kasnije, kada je kroz mali otvor svoje kelije mladić dugo pogledom ispraćao starca koji je odlazio na svoj drum.

Trajalo je to pune četiri godine. Jelisej je naučio srpski, bivao sve voljeniji i iguman je htio da ga na Cetinju mitropolit crnogorsko-primorski rukopoloži za jeromonaha. Ovaj je to uporno odbijao, izgovarajući se da još nije molitvama okajao grijehe za koje niko nije znao. Jednoga dana Jelisej se iznenada obreo u postelji. Počeo je da kopni, nijesu pomagale travke ljekovite koje su donosili kaluđeri i vidari. Bio je već žut kao vosak kada je zatražio od kaluđera da zapale svijeću i dovedu starca Jegora u njegovu keliju. I da ih ostave nasamo.

Kada je starac-graditelj sjeo na rub postelje, posmatrajući umorno Jelisejevo lice niz koje su se slivale suze, pretrnuo je. Prepoznao je pogled. A onda je umornom rukom Jelisej skinuo crnu monašku kapu, ispod koje se rasula kestenjasta kosa. I ukazao se krupan mladež na lijevoj sljepočnici.



Zaridao je tada Jegor Stroganov, stisnuo jednom rukom monaha iz kojega je izlazio život. Bila je to, u stvari, njegova kćerka jedinica Jekaterina. U podne je mladi monah izdahnuo. Kaluđeri su se dugo snebivali kada su u njegovom liku otkrili lijepu djevojku. Sahranjena je istoga dana, a kaluđeri Praskvice su se zavjetovali da će tajnu čuvati.

Jegor je nastavio da gradi svoj put, ne progovorivši. Još godinu-dvije je krčio i podzide pravio. Bilo je to negdje 1908. kada je neobični Rus, posle decenije rada, postavljao posljednju ploču na vrhu brda Čelobrda. Potom je legao u kamaru i više nije izlazio. Našli su ga jednog jutra mrtvog. Sahranjen je tik uz temelje crkve Sveti Nikola.

Veliku tajnu Jegor Stroganov ipak nije odnio u grob. Umoran, predosećajući kraj, ispovjedio se kaluđeru koji je negovao Jeliseja, odnosno Jekaterinu. Bio je, kako je ispričao, visoki oficir carske Rusije, zadovoljan službom i naročito lijepom i pametnom kćerkom Jekaterinom. No, kako to često i biva, sreću je smjenila nesreća.

Na jednom oficirskom balu Jekaterina se zagledala u lijepog kapetana. Zaiskrila je ljubav na koju su Jekaterina i kapetan različito gledali. Ona je voljela, a on je hteo avanturu. Nju je to užasno zaboljelo, ali ništa manje oca Jegora.

Izazvao je nesuđenog zeta na dvoboj. Kapetan je pucao prvi, teško ranio Stroganova u ruku i slabinu. No, Jegoru desna ruka nije zadrhtala: pogodio je kapetana pravo u srce. Dugo se potom liječio, lijeva ruka mu je amputirana.

Po izlasku iz bolnice, stigla ga je nova nevolja - kući nije bilo kćerke. Tražio ju je od manastira do manastira sedam godina. Bezuspješno. A onda se u Sant Peterburgu ukrcao na brod koji ga je doveo u Budvu...

Starešina ovog manastira je otac Dimitrije Lakić. Manastir ima jedinstven izgled, okružen je livadama i maslinama. Plave škure na manastirskom konaku čine da se osjeti duh primorske arhitekture. Jedan je od naljepših manastira u Crnoj Gori.