Foto: MCP

Tim povodom Svetu arhijerejsku liturgiju služio je NJegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko primorski g. Joanikije, uz sasluženje sveštenstva, sveštenomonaštva i molitveno učešće vjernog naroda.

Nakon odslužene Liturgije i pričešća vjernika, Vladika Joanikije je osveštao i prelomio slavski kolač i čestitao svima praznik, a igumanu Jefremu i bratstvu ove drevne svetinje u podnožju Lovćena hramovnu slavu.

Govoreći o Pedesetnici – Silasku Svetog Duha na apostole– pedeseti dan po Vaskrsenju i deseti dan po Vaznesenju, kada se izlila obilata blagodat Svetog Duha na učenike Hristove, i napunila ih snagom da Hristov zakon na zemlji utvrde, Visokopreosvećeni je naglasio značaj tog događaja, kada su sišli ognjeni jezici na Svete apostole i dali silu njihovim ljudskim jezicima, jer ih je Gospod obukao u silu istine, silu Božje blagodati, ljubavi i hrabrosti:

“I od tada su počeli da propovjedaju Jevanđelje svim narodima. A ona propovijed koju je govorio Sveti apostol Petar, bila je svima razumljiva iako su se skupili bili narodi sa raznih krajeva zemlje toga dana u Jerusalimu. I svi su propovjed Sv. apostola Petra razumijeli na svome jeziku, a to je mogao da ustroji jedino Duh Sveti i to je značilo zapravo da će se Jevanđelje Hristovo propovijedati na svim jezicima i svim narodima. I da će se taj plamen sa Siona proširiti na sve narode, da će obuhvatiti cijelu vaseljenu.”

Kako je kazao i narod Božji danas je na ovoj Svetoj službi primio po jedan plamičak ognja Duha Svetoga, “jer ovaj događaj našega današnjeg sabranja nije samo da se sjetimo nego da doživimo:

“Jer ono što je Gospod jednom učinio ima vječno dejstvo. Iako se to davno dogodilo, to nije ostalo u prošlosti nego je to vječna savremenost i Božija blagodat grije i naša srca danas ovdje koji smo se sabrali. I ako otvorimo svoja srca i svoje misli, svoje duše, da primimo Božiju blagodat i istinu, pravdu i ljubav Božiju, sigurno ćemo je i primiti po mjeri naše otvorenosti, po mjeri čistote našega srca i naše vjere.”

Osvrnuvši se na značaj manastira Stanjevići, za koji su bili naročito vezani mitropoliti iz porodice Petrovića, istakao je da je ovo mjesto, koje je toliko bilo značajno u prošlosti, doživjelo svoje raspeće i poniženje. Prvo su ga zauzeli Austrougari, okupatori, a poslije je ostalo pusto:

“Ovo je bio zid našega plača! Jezivo je bilo vidjeti ove ruševine dokle nije počela njihova obnova, a tu obnovu započeo je i do kraja iznio na svoja pleća blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, koji je svojim djelom stao u red sa Sv. Petrom Cetinjskim i Sv. Petrom Drugim Lovćenskim Tajnovidcem”, besjedio je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije, dodavši da blaženopočivši nije bio sam, jer Bog svoje ugodnike ne ostavlja samima, i podsjetio na o. Dimitrija koji je sebe uzidao u obnovu ove svetinje, kao i na o. Jefrema, sadašnjeg igumana, koji je završio obnovu manastira.

Poslije raspeća ove svetinje, ona je zablistala novim sjajem, živi novi život, jer je takva naša vjera, ona uvijek obnavlja.

“Prvo se mi duhovno obnavljamo. Obnavljamo svoje duše, svoja srca, svoje misli, živimo novim životom, a onda i gradimo, i stvaramo, i obnavljamo”, poručio je Mitropolit crnogorsko primorski g. Joanikije, istakavši da je veliki broj svetinja obnovljen u ovim vremenima, koja nisu bila nimalo laka, i da je to čudo Božije zbog kojeg treba Bogu uznijeti hvalu na njegovim darovima te da je svaka Sveta služba veliko ohrabrenje, obnovljenje i obnavljenje i utvrđivanje našega zajedništva.

Poslije Svete službe Božije služeno je večernje sa čitanjem koljenopreklonih molitava, a vjerni narod po drevnom običaju je pravio vijence od trave i cvijeća.

U čast praznika i spomen 100 godina od obnove Pećke patrijaršije, u nastavku sabranja održana je dDuhovna akademija na kojoj je svečanu besjedu, na temu “Doprinos arhijereja iz Crne Gore obnavljanju jedinstva SPC 1918 – 1920”, proiznio Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je kazao da ovaj praznik – Duhovdan – donosi veliku radost Crkvi Božijoj, a posebno ovdje u obnovljenom manastiru Stanjevići, koji je posvećen ovome prazniku, čija obnova je znak Vaskrenja Hristovoga.

“Jer ko pamti kako je nekada izgledao ovaj porušeni manastir, a kako sada izgleda vidi obraz i sliku Vaskrenja Hristovoga. Ove godine su jubilarne godine, slavimo u nastavku jubileja osamstogodišnjicu SPC od njenog osnivanja, kada je Sveti Sava dobio autokefalnost od carigradskog patrijarha, ali slavimo isto tako veliki događaj, stogodišnjicu od obnavljanja naše Patrijaršije, koja je silom okupatorske turske vlasti ukinuta 1766. godine”, rekao je Mitropolit.

Mišljenja je da kada govorimo o obnovi Srpske pravoslavne crkve i Srpske patrijaršije, treba da se podsjetimo tog strašnog momenta i raspeća naše Crkve i cijelog srpskog naroda te 1766. godine, jer je ukidanje Patrijaršije od strane Stambola, Visoke porte, čemu je dala doprinos i Vaseljenska patrijaršija, jedan strašni potres u našoj istoriji – tragičan.

“Odluku, koja je došla sa najveće instance vlasti i sa najveće crkvene instance, nijesu priznali crnogorski mitropoliti. Sve eparhije ispod Save i Dunava su tog momenta prešle pod jurisdikciju Vaseljenske patrijaršije, a Mitropolija crnogorsko-primorska, ona se tada zvala Zetska, Cetinjska, Crnogorska i brdska, bilo je više tih naziv, je ostala kao jedini slobodni dio Pećke patrijaršije, čuvajući ne samo pamćenje nego i njen kontinuitet”, kazao je Mitropolit u svom izlaganju i pojasnio da su se sve druge eparhije nasilno potčinjene Carigradskoj patrijaršiji.

Podsjetivši da ni hercegovački Mitropolit Stefan nije priznao tu odluku zbog čega je bio svrgnut, Vladika je istakao da su mitropoliti crnogorski, uz pomoć Rusije i Ruske pravoslavne crkve, izdržali taj pritisak:

“Ne samo da su izdržali nego je Mitropolit Sava Petrović osam godina poslije ukidanja Pećke patrijaršije pokrenuo inicijativu preko Ruske pravoslavne crkve, kojoj su se pridružili i svrgnuti arhijereji naši, da se obnovi Pećka patrijaršija. Nažalost nije u tome uspio, ali je veoma značajno napomenuti tu njegovu inicijativu, naročito u svjetlosti obnavljanja Pećke patrijaršije.”

Iako je naša Crkva pod Austrougarskom monarhijom, u Karlovačkoj mitropoliji, već bila od ranije autonomna i nastavila da živi svojim punim životom i bila na neki način oslonac svima pa i cetinjskim mitropolitima, posebnu čast su uživali upravo cetinjski mitropoliti zbog toga što su nastavili kao jedini slobodni dio Pećke patrijaršije njen kontinuitet, što je isto, kako je ocijenio, što i čuvanje Kosovskog zavjeta, koji je zavjet žrtve i slobode:

“Kosovska ideja objedinjuje cio srpski narod i naravno to je oslonac za jedinstvenu Srpsku državu i za jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu, ali iznad toga to je oslonac za jedinstvo duha u svim srpskim zemljama.Tu ideju su njegovali, unapređivali crnogorski mitropoliti i nije slučajno što je baš jedan od crnogorskih mitropolita obnovitelj Kosovskog zavjeta – Petar Drugi Petrović NJegoš”, besjedio je Mitropolit.

Podsjetivši da je Sveti knez Lazar sa svojim vitezovima prinio žrtvu na Kosovu, sjedinio se, a preko njega i cio o srpski narod, sa raspećem Hristovim, ukazao je na činjenicu da je to trebalo da uđe u smisao žrtve i stradanja našeg naroda te da je Petar Drugi Petrović NJegoš najdublje ušao u smisao sveštene istorije srpskog roda, a tu misao su nastavili svi crnogorski mitropoliti, posebno Mitrofan Ban.

“On je njegujući tu misao, kao već osamdesetogodišnji starac, dao i poslednji atom svoje snage za obnovu Pećke patrijaršije. Naša Crkva je bila rascjepkana, u duhu je bila jedna, ali organizaciono je bila rascjepkana: Karlovačka mitropolija. Beogradska mitropolija. Crnogorska mitropolija, Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini…”, naglasio je Vladika i dodao da svi su djelovi Srpske pravoslavne crkve čeznuli za obnovom, i za potpunim jedinstvom, koja je počela odmah poslije oslobođenja i ujedinjenja.

Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori 16. decembra 1918. godine donosi odluku o ujedinjenju pravoslavne crkve u Crnoj Gori sa pravoslavnom crkvom u Kraljevini Srbiji. Istu takvu odluku je donela i Karlovačka mitropolija i ostale pokrajinske crkve našeg naroda i konačno je ujedinjenje proglašeno na Sabor srpskih svetitelja, septembra mjeseca, 1920. godine. Veliku ulogu u pripremi ujedinjenja imao je Mitropolit Mitrofan Ban, koji je bio izabran za predsjednika Središnjeg arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, koji je pripremao njeno ujedinjenje i obnovu Patrijaršije. Dakle nije to bilo samo nešto novo nego, kako je kazao, obnova onoga što smo već ranije imali, što je veoma značajno, jer vidimo koliko su vodili računa o nasleđu i istoriji, koliko je bilo duboko njihovo pamćenje.

U ime Crne Gore na svečanom činu obnove Srpske crkve, pošto je Mitropolit Mitrofan Ban već bio obolio, 1920. godine, bili su prisutni Mitropolit Gavrilo Dožić i Episkop zahumsko-raški Kirilo Mitrović.

“Nije bilo apsolutno nikakvog zatezanja, nikakve nedoumice, nikakvih nesporazuma, sve je već bilo pripremljeno, jer je naš narod preko 200 godina čuvao ideju oslobođenja i ujedinjenja Srpske pravoslavne crkve”, kazao je Mitropolit Joanikije i istakao veliki doprinos Mitropolita Gavrila Dožića. On je dao nemjerljiv doprinos odluci Podgoričke skupštine o ujedinjenju i spriječio mlade ljude koji su bili krenuli da potru neke stranice naše istorije, jer se nakupio veliki gnjev zbog odlaska kralja Nikole u inostranstvu u toku rata pa su neki predlagali da se ne samo svrgne kralj nego i osudi dinastija Petrović.

Obnavljanje Srpske pravoslavne crkve je veliki blagodatni događaj, duhovski događaj koji je naišao na podršku svih, jer je očigledno Božja milost, molitve Svetoga Save i srpskih svetitelja, podejstvovala na cio naš narod da izvrši to veliko dijelo:

“Ni jednoga znaka protivljenja, posebno u Crnoj Gori, od cijeloga sveštenstva, ne samo od njenih episkopa, Mitropolita Mitrofana Bana, koji se upokojio odmah poslije ujedinjenja, Mitropolita Gavrila Dožića i Episkopa Kirila Mitrovića. Cijelo sveštenstvo i narod, i kralj Nikola iz inostranstva, pozdravili su odluku obnavljanje Pećke patrijaršije”, rekao je Vladika i posebno naglasio da se kralj Nikola obradovao ujedinjenju Srpske pravoslavne crkve, jer je cio svoj život radio na ideji oslobođenja i ujedinjenja cijeloga srpstva i Srpske pravoslavne crkve.

Kao posebno važno, Mitropolit je istakao jedinstvo duha koje smo tada postigli i sveopštu radost koja je preplavila cio naš narod poslije obnavljanja Pećke patrijaršije, odnosno ujedinjenja Srpske pravoslavne crkve.

“Time je zaliječena duboka rana koju smo zadobili ukidanjem Pećke patrijaršije 1766. godine. Ovdje treba napomenuti ogromnu ulogu Mitropolije crnogorsko-primorske u očuvanju kontinuiteta Pećke patrijaršije, o tome se govori i u zvaničnim aktima Crne Gore iz doba Kraljevine, i njen ogromni doprinos u obnavljanju Srpske pravoslavne crkve, posebno starca Mitropolita Mitrofana, kao i Mitropolita Gavrila Dožića”, zaključio je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije u besjedi na temu “Doprinos arhijereja iz Crne Gore obnavljanju jedinstva SPC 1918 – 1920”.

Potom je u nastavku svečanosti u manastiru Stanjevići priređen kulturno-umjetnički program i slavska trpeza hrišćanske ljubavi.


Izvor: MCP