Maslovarić na stadionu "Mitar Mićo Goliš" u Petrovcu, Foto: portal RTV Budva/M.S.

Kako pamtite Vaše fudbalske početke u Petrovcu i kako je izgledao proboj ka seniorskom timu?

- Za seniorski sastav počeo sam da igram sa nekih 14-15 godina, koliko god to sada neobično izgledalo. Bilo je neko čudno vrijeme, vrijeme ratova i sankcija. Dosta momaka je bilo odsutno i morao sam da počinjem utakmice kao senior. Iz godine u godinu sam jačao, očvrsnuo i postao ravnopravan, ako ne i mnogo bolji i jači nego što su očekivali u klubu. Napredovao sam i bio jedan od glavnih igrača. Mlađo Vraneš, Mićo Goliš, Vanja Pejović su bili velika podrška u tom mom odrastanju i stasavanju.

Tokom devedesetih godina Petrovac je igrao u trećem rangu takmičenja u tada zajedničkoj državi. Veliki iskorak klub je uspio da napravi u sezoni 2000/01, kada ste pod vođstvom Duška Vlaisavljevića obezbijedili plasman u Drugu saveznu ligu SR Jugoslavije. Kako se danas sjećate tog perioda?

- Bilo je prosto nevjerovatno da je uspjeh kluba tako krenuo. Petrovac je ipak mala sredina, ima 1.000 stanovnika i jedno je od najmanjih mjesta u Crnoj Gori. Iz utakmice u utakmicu je bilo sve bolje i bolje. Pobjeđivali smo, igrali dobro, družili se dobro. Sve je bilo povezano, i ekipa i oko ekipe. Sve je išlo svojim tokom i uspjeli smo da uđemo u viši rang. To je bilo prosto nevjerovatno za to vrijeme. Bilo je 70% igrača iz mjesta, ostvaren je ogroman uspjeh. Poslije napravljenog uspjeha smo tek vidjeli šta je profesionalizam. Napravio se stadion, novi teren, nove svlačionice, oprema, a došli su i novi igrači sa strane koji su zamijenili domaće. Onda je isplivao taj surovi profesionalizam i domaći igrači napuštali su fudbal. Ostali smo samo nas trojica, četvrica iz mjesta. Ali, izborili smo se i u tom vremenu, jer su se igrači sa strane prilagodili Petrovcu i sredini i postali domaći igrači. I dan danas su nam prijatelji i drugari i dolaze u Petrovac. Tako da je taj uspjeh donio profesionalizam, novo vrijeme i ljude, ali je isto bilo uživanje.

Kada ste prešli u viši rang takmičenja, kako je sve izgledalo?

-To je maltene bila današnja Prva liga, po kvalitetu i imenima. Za nas je to bilo čudo neviđeno, da Sutjeska, Budućnost, Rudar i Zeta dolaze u Petrovac. Svaka utakmica nam je bila biti ili ne biti. Mnogo nam je bilo važno da li ćemo da pobijedimo, kako ćemo da igramo, veliku pažnju dobijali smo od samih mještana koji su pratili sve mečeve. Bila je prisutna velika euforija, pratili su se i treninzi i veliko “ludilo” je zahvatilo čitavo mjesto.


Igrački dani sa Petrovcem, Foto: Privatna arhiva/Dejan Maslovarić

Šta je novo Duško Vlaisavljević kao šef stručnog štaba donio u Petrovac i šta je to što je uslovilo plasman Petrovca u viši rang?

-Prije toga, mi smo bili veliki entuzijasti i zaljubljenici u fudbal. Nismo imali nikakvu fudbalsku školu, nije bilo mlađih kategorija i liga. Mi smo se pojavili kao “neobrađena sirovina” i napravili uspjeh, ali znali smo da sa tim ne možemo da napredujemo. Ipak,, kada su doveli Duška za trenera tada je počeo ozbiljan rad i profesionalizam. Prvi put smo učili neka fudbalska kretanja, akcije, radili treninge i pripreme. Svega toga bilo je i prije, ali ne na tom nivou. Ušli su i neki ljudi u upravu kluba, stigla je nova oprema, ali i novac, što je bilo presudno u tom momentu. To vrijeme donosi neki viši nivo fudbala što se tiče Petrovca, a klub je i kasnije ostao na tom nivou.

Mitar Mićo Goliš je najvažnija ličnost za ekspanziju i razvoj petrovačkog fudbala u skorijoj prošlosti, čovjek po kojem se danas zove i stadion u Petrovcu. Koliko je on uticao na Vas u fudbalskom i životnom smislu?

-I prije nego što sam počeo da igram, ja sam njega pratio kao fudbalera i komšiju. On je bio i veliki čovjek, igrač i drug i moj veliki mentor i u fudbalu i u životu. Bio je opasan igrač, neprikosnoven vođa, veliki borac i znalac.


Oproštaj pokojnog Mitra Goliša od aktivnog igranja fudbala i meč Petrovac-Crvena zvezda (zima 2003. godine), Foto: Privatna arhiva/Dejan Maslovarić

Što se tiče Vaše karijere, nakon Petrovca ste prešli u Spartak iz Subotice, a igrali ste i za Mogren.

-Kao klinac, poslije vojske sam iz treće lige otišao u Spartak i sa njima igrao Prvu B ligu. To je bila neka 1997, 1998. godina. Sa mnom u ekipi igrale su tadašnje legende fudbala u SRJ: Antal Puhalak, Zoltan Kujundžić, Jovo Šarčević… dosta poznatih i priznatih imena. Iz Subotice sam se vratio u Crnu Goru, igrao u Mogrenu koji je vodio Slobodan Halilović. To je bila opasna generacija, igrali smo Drugu ligu Zapad i Mogren se tada sa Čelikom borio za Prvu ligu. Rajo Kavaja je bio kapiten ekipe, a igrali su i Branko Bošković i Ilija Rađenović. Tada smo ušli u Prvu ligu. Ja sticajem okolnosti nisam ušao u prvoligašku ekipu. Nisam se uklapao u planove trenera, pa sam se vratio u Petrovac. Od tada sam možda samo jednu polusezonu odigrao u Grblju, ali sam se kratko zadržao tamo. Čitavo vrijeme sam ostao u Petrovcu do 2005. godine.

Relativno mladi ste napustili takmičarski fudbal, a poslije toga ste u Beogradu igrali amaterske turnire. Kako je izgledao taj dio Vaše fudbalske priče?

-Igrao sam rekreativno mali fudbal, kao i neke beach soccer turnire u Ulcinju. Nisam više profesionalno igrao. Krenuo sam u privatni biznis, tu pronašao svoju sreću i krenuo u drugi život daleko od profesionalnog fudbala. I dan danas igram rekreativni fudbal.


Beach soccer dani, Foto: Privatna arhiva/Dejan Maslovarić

Kako pamtite rivalitet sa Mogrenom?

-To je uvijek bilo interesantno, mi smo bili ekipa iz malog mjesta, a Mogren u to vrijeme veliki klub. Utakmice su bile napete i strašno nepredvidive. Uživanje je sigurno bilo da se gleda, ali je bilo mnogo teško za igranje. Posebno zato što smo dijelili i teren i svlačionicu. Dosta tih momaka smo poznavali i privatno. Na terenu je bilo borbeno, a privatno smo bili drugari. Bilo je dosta i poraza i pobjeda i uvijek nam je bilo značajno da dobijemo Mogren.

Kada ste počeli da igrate fudbal kao dijete ko su bili Vaši uzori? Koji igrač Vam je bio inspiracija?

- Moj uzor je bio Peđa Mijatović. To je bila velika ljubav, “osmica”… Cijelu karijeru sam nosio broj osam, gdje god da sam igrao. Pratio sam njegove poteze i pokrete koliko sam mogao. Bila je to loša imitacija, ali trudio sam se. Sa druge strane, nismo baš imali dodir sa ligama petice. Ta priča bila je daleko od nas, nije bilo kablovske… Pratili smo pregled lige, ali nismo mogli bolje da ispratimo sve poteze. Čitali smo sportsku štampu – “Tempo”, “Sportski žurnal” i tu je bio zastupljen naš fudbal. Momci nisu mogli da pođu u inostranstvo do 24, 25. godine, nisu toliko bili aktuelni menadžeri i sve je bilo na nekom pionirskom nivou, mnogo smiješno naspram sadašnjeg vremena.

Interesantan je bio i period kada su se u Petrovcu na TV-u pratile utakmice Dejana Savićevića u dresu Milana.

- U to vrijeme nije bilo kablovskih programa. Okupljali smo se u lokalu “Lazaret” na obali, on je jedini imao satelitsku antenu. Navijali smo da Dejo uzme loptu u noge i da dribla. Živjeli smo za taj momenat. To je bio doživljaj, prepričavanje i pokušaj da to ponoviš na terenu. Naravno, nismo mogli da uradimo ono što on radi, ali za nas je u tom trenutku bila fantazija da to gledamo i budemo dio te istorije.

Petrovac je ranih 2000-ih uspijevao često da osigura plasman na sredini tabele. Šta su bili najveći izazovi?

- Čelnici tadašnjeg saveza su Drugu ligu podijelili na četiri šampionata, a mi smo bili u grupi “jug”. Tu su bile zastupljene ekipe iz Crne Gore. Naravno, neko je bio u Prvoj ligi, a neko ispadao. Zeta je rijetko bila u toj našoj ligi i uglavnom su bili u najvišem rangu. Suviše smo mi bili mali tada da bi imali nekog rivala. Najveći rival nam je zapravo bio Mogren, zato što je lokalni klub. I to je za nas bio najveći derbi. A takođe je prosto nevjerovatno bilo igrati protiv Rudara, Budućnost, Sutjeske, Zete... Još uvijek je naš stadion tada bio skroman, imali smo novi teren i podlogu, ali nije bilo tribine i lože. Ali zato smo na gostovanjima vidjeli stadione u punom sjaju, a opet igrali ravnopravno sa domaćinom.


Iz sportske štampe, Foto: Privatna arhiva/Dejan Maslovarić

Koliko je za Vas bila zahtjevna uloga kapitena?

- Veoma teška, jer je Mićo prije mene bio kapiten. To je nekako bilo nametnuno. Nije bilo igrača iz mjesta koji su konstantno igrali. Teško je biti lider u ekipi koja je sastavljena od igrača sa strane. U jednom trenutku svi su igrali za pare, a para nije bilo nigdje. Bilo je trzavica i nezgodnih momenata, ali izborio sam se uz pomoć starijih, naročito Mića koji je kasnije bio sportski direktor. 2002. sam preuzeo kapitensku traku od Mića. On je još aktivno igrao, ali je prepustio kapitensku traku. Nisam mogao da budem igrač i lider kao Mićo. Ali, imali smo dobru ekipu, krenuo je uspon. Međutim, niko nije mogao da zamijeni Mića kao lidera.


Čuveni petrovački fudbalski tandem, Foto: Privatna arhiva/Dejan Maslovarić

Dvije godine unazad organizujete prijateljske fudbalske turnire u Petrovcu. Kako je došlo do te inicjative?

- Priča je lijepa. U goste nam dolaze drugari iz Beograda, sa kojima inače igram zimi ligu veterana u Leštanima. Lijepo se družimo, to je liga koja se igra na nivou Beograda. Uključene su i sudije, igra se na velikom terenu. Momci iz Beograda ljeti dolaze u Petrovac, gdje nastavljamo naše druženje. Teži dio te priče bio je da se organizuju ljudi iz Petrovca i okolnih gradova i mjesta. Na meni je bilo da ih okupim, da dođu, odigraju desetak minuta i da nema prevelikih rezultatskih ambicija, Nadam se da će to postati tradicionalno druženje. Ove godine smo imali i humanitarni meč i nadam se da ćemo svake godine da pravimo tu utakmicu. Da skupimo novac za nekoga, kako bismo poslali pravu sliku sportskog druženja.



M.S.