Ilustracija, Foto: Pixabay

Poručuje im da ne nasjedaju na pogrešne savjete, jer dvogodišnjaci govore, a trogodišnjaci imaju već hiljade riječi u svom fondu i njihove rečenice su već duge. Četvorogodišnjaci bi, kako kaže ona, trebalo da recituju pjesmice od dvije strofe.

O uticaju mobilnih telefona na razvoj djece i njihov govor u ranom uzrastu Mijajlović je govorila gostujući u podkastu NVO Melos.

Da će dijete progovoriti kasno jer je „povuklo na djeda, oca, tetku“, ili „kad mu dođe“, priča je koja je važila nekada. Mijailović smatra da takvi stavovi i savjeti ne idu na korist djece, štaviše štete im.

„Roditelji često kasno dovode djecu upravo iz razloga jer slušaju smjernice, preporuke da li komšiluka, familije, struke nekada… Treća godina je godina kada mi podrazumijevamo da je to dijete koje jesno govori, ima veliku komunikaciju, komunikativnom namjerom, bogatim fondom riječi. Trogodišnjaci uveliko govore“, kazala je Mijailović, dodajući da se sada „čeka treći rođendan da dijete uopšte progovori“.

Ona naglašava da se govorno – jezički razvoj, progovaranje i komunikacija ne mogu gledati izolovano.

„To je samo jedan segment cjelokupne psiho – motorne sprege, jer mi dijete i porodicu gledamo holistički, kao jednu cjelinu… Zabluda je odvojiti govorno – jezički od opšteg psiho-motornog razvoja. Roditelji su skloni da na logopede gledaju kao na nekoga ko se bavi govorom i jezikom i dovode dijete kod logopeda onda kada ne govori“, kaže Mijailović.

Uloga pedijatra je takođe važna, a prva odstupanja u razvoju se mogu uočiti vrlo rano.

„Uslov za zdrav psiho – motorni razvoj je biološki, a nakon toga sredinski faktor i sve ono čemu smo izloženi spolja. Ova priča je važna jer treba i da se edukuju zdravstveni radnici, prvenstveno oni koji se bave dječjim razvojem, da dijele prave savjete i pravovremene, već u periodu bebstva. Nije u redu da trogodišnjaci ne govore i da se djeca sa tri godine dovode logopedu“, ističe Mijailović.

Prva rečenica kod djeteta se očekuje sa 18 mjeseci, a sa dvije godine kreće rečenični razvoj. U tom uzrastu može se reći da dijete govori – razumije ga porodično okruženje i u rečniku ima oko 200, 250 riječi.

„Ljudi se iznenade ako dijete od dvije godine govori, ali ono i treba da govori. Apelujem na roditelje da ne nasjedaju na pogrešne savjete – dvogodišnjaci govore, trogodišnjaci imaju hiljade riječi u svom fondu, imaju bogat rječnik, rečenice su duge, četvorogodišnjaci recituju pjesmice od dvije strofe“, kaže Mijailović i dodaje da se izgovor toleriše, pogotovo kod glasova gornje pozicije.

Na pitanje zašto je važno reagovati na vrijeme, i šta ako se zakasni, postoje li stvari koje su nepopravljive, Mijailović kaže da se roditelji kasno jave u najvećoj mjeri jer očekuju da će govor doći „sam od sebe“.

Svi oni koji se bave razvojem djeteta saglasni su u stavu da je štetno davanje bilo kakve vrste ekrana u prve tri godine života – dvije obavezno, a tri preporučeno.

„Ono što vidimo je zaista zabrinjavajuće. Živimo pored mora, imamo kilometra šetališta, zabezekne me kada vidim bebu u kolicima kojoj je ekran postavljen ispred nje. Dok šetaju, bebe gledaju ekrane, sadržaje neprimjerene djeci, djeca se hrane uz ekran, kupaju, prepovijaju, sve se radi uz ekran u većini slučajeva danas“, kaže Mijailović.

Smatra da djeci treba zdrava granica i roditelj koji vodi porodicu i nemoguće je reći da dijete treba da tim upravlja.

„Moderno doba je to koje je malo ‘pobrkalo lončiće’ u tom dijelu… Što nam je dostupnija literatura, što više čitamo o roditeljstvu, znamo i imamo prilika da znamo, zbunjeniji smo kao roditelji. Vidim jako veliki broj roditelja koji pribjegavaju tehnologiji, a još više je poražavajuć momenat kada su roditelji nemoćni pred bebom od pet ili šest mjeseci, pa govore da ne bi jelo i da se ne bi okupalo da nema telefona. Roditelj je taj koji to kontroliše, u redu je da dijete plače. Ništa ne može da umiri kao majčina riječ, zagrljaj, ljuljanje, uspavljivanje, i poražavajuće je da smo došli do nivoa da bebu od dva ili tri mjeseca treba da smiruje ekran, a da to ne može da učini roditelj koji mu je dao život“, navodi Mijailović.

Cijela priča o bebama i ekranima kreće uglavnom iz zabave, ili od stava: Šta će da mu fali, evo koristi ga i komšinica.

„Niko ne kreće sa namjerom da ošteti svoje dijete, ali mnogi krenu iz neznanja. Govorimo o različitim profilima porodica, različitim nivoima obrazovanja, različitim sredinama… Ono što je interesantno je da su djeca iz ruralnih sredina mnogo manje izložena ekranima i imaju mnogo više ‘živog’ iskustva, u smislu prirodnog okruženja. Ono što je jako važno – krene se iz neznjanja, lakše je, moderno doba nosi druge obaveze, ljudi bi se bavili nečim, ponestaje im vremena za sebe, dijete plače, traži njegu, pažnju, u nekom trenutku roditelj je premoren i ‘kupuje’ vrijeme za sebe, ali potraje, prerano je i štetno“, kaže Mijailović i dodaje da iskustva iz prakse to i dokazuju.

Kao primjer je navela slučaj iz prakse djeteta koje je sa navršenih šest mjeseci dobilo tablet.

„Osim u toku spavanja, stalno je bio upaljen. Ne treba da naslućujete da je to dijete koje je postalo naš pacijent jako rano“, navodi Mijailović.

Izvor: Primorski portal