Foto: MCP

Mitropolitu su sasluživali: arhimandrit Rafailo, iguman manastira Podmaine, protojerej-stavrofor Jovan Rajak, paroh donjogrbaljski, jerej Branko Bogojević, paroh lastovski, i jerođakon Sionije (Zorić).

Na kraju Svete arhijerejske liturgije i osvećenja slavskog kolača, Mitropolit Joanikije je čestitao praznik prvog arhiepiskopa srpskog koga, kako je kazao, slavi cijela pravoslavna vaseljena, podsjećajući da je srpski narod i prije Svetoga Save imao istoriju, ali ipak kada se god priča o našoj istoriji Sveti Sava je početak. Objasnio je da to nije slučajno, jer tek u vrijeme Svetoga Save duhovno smo se uspravili i preporodili:

“A onda kad smo se uzdigli i duhovno i kulturno, onda smo znali da napravimo i državu, pa je više učinjeno u vrijeme Svetoga Save i Svetoga Stefana Prvovjenčanoga, njegovog brata, koji su nastavili djelo Svetoga Simeona Mirotočivoga, njihovoga oca, za tih, da kažemo, 40-50 godina nego za mnoge ranije vijekove”, kazao je vladika.

Dodao je da je Sveti Sava uspio da sabere narod i da ga cijelog duhovno preporodi zato što je bio sasud Duha Svetoga, takav duhovni autoritet da ga je cio narod prihvatio i poslušao.

“Sveti Sava, ispunivši se božanske svjetlosti i ljubavi i silom riječi Božije i mudrosti, pojavio se kao sunce koje je duhovno zagrijalo srca našega naroda i od tada počinje jedna epoha duhovnog uzrastanja, stvaranja, jačanja države. Cio narod se objedinio oko riječi Svetoga Save, oko njegovoga učenja. Primio njegovu nauku i nemamo nikakvih svjedočanstava da je u svom narodu Sveti Sava tada imao nekoga ko mu se protivio”, kazao Visokopreosvećeni i dodao da je imao dar da miri zavađene, podsjetivši na izmirinje braće Stefana i Vukana, koja su se zavadila zbog vlasti, te da je od tog izmirenja zavisilo dalje napredovanje srpskoga naroda i srpske države.

U nastavku besjede Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je istakao da se Sveti Sava prvo potrudio da svoje srce oplemeni, da svoju dušu oblagorodi, da se duhovno preporodi, da primi silu Božije riječi kroz molitvu i postove i neprestano duhovno usavršavanje i učenje, primanje Božije nauke od najmudrijih toga doba.

“Tek je onda mogao da propovijeda riječ Božiju, da miri zavađene, da ih objedinjuje u vjeri i ljubavi, u dobroti i zajedničkom trudu i radu”, besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije.

Osvrnuvši se ktitorsku djelatnost Svetog Save, njegov rad na obnovi i podizanju brojnih crkava i manastira, Mitropolit je kazao da je prije nego što se vratio u Srbiju podigao manastir Hilandar, koji je veoma značajan za istoriju našega naroda, ali i Svete Gore Atonske, i predstavlja jedan od najljepših manastira na Svetoj Gori, što služi cijelom srpskom rodu na čast i ponos.

“Ali je i svoje otačastvo ukrasio božanskim ljepotama. Pogledajmo samo ono što je ostalo do danas, one freske u Studenici, u našim manastirima Žiči, Mileševi, ali sigurno i u mnogim drugim svetinjama koje nijesu sačuvane do danas. On je postavio najveći standard, dao najveći mjeru umjetnosti stvaranja i ljudskog djelanja. On je bio svijetli primjer u svemu i skoro nedostižni primjer čovjeka takvoga savršenstva, takve duhovne ljepote i takve sile njegovog autoriteta, autoriteta koji podstiče, sabira i oplemenjuje. Takav je autoritet svetih Božijih ljudi koji privlači sebi sve”, poručio je Mitropolit.

Govoreći dalje o tom velikom nasleđu dotakao se i osnivanja Srpske autokefalne arhiepiskopije, pojašnjavajući da se autokefalnost povjerava onome narodu koji može da doprinese jedinstvu pravoslavlja:

“I tadašnji Božiji ljudi, koji su bili odgovorni za tu veliku odluku, vidjeli su u Svetome Savi tu ličnost kome se mogla povjeriti ta najuzvišenija dužnost, da s Božijom pomoću i mudrošću bude osnivač Srpske pomjesne pravoslavne crkve. Ne znači autokefalnost odvajanje od nekoga, nego upravo uključivanje u zajednicu svetih Božijih crkava, da bi se doživjelo jedinstvo jedne Svete saborne i apostolske crkve. I naravno povjerava se autokefalnost, samostalnost, onome narodu koji može da čuva vjeru, da ne skrene u paganstvo ili u jeresi, i da na takav način ne bude ogromna duhovna šteta za cio jedan narod, a vidimo Sveti Sava propovijeda, kako on kaže, pravu vjeru.”

Podsjetivši na Besedu o pravoj veri, kod Domentijana, gdje Sveti Sava govori šta je prava vjera, vladika je posebno naglasio da je on naučio svoj narod šta je prava vjera pa je zbog toga, njegovog nauka i autoriteta, koji su kasnije njegovi naslednici produžavali, naš narod sačuvao vjeru u teškim uslovima, vrlo često u ropstvu.

“Vjeru je sačuvao i to ga je uvijek uzvišivalo. Naš narod je kroz istoriju trpio poniženja zajedno sa Hristom, ali je sa Hristom i vaskrsavao, živio krsto-vaskrsnim načinom života, hrišćanskim životom. U ovome svijetu moramo doživjeti, pored radosti, koju je Bog dao ljudima da se krijepe, i teškoće, iskušenja, bolesti i stradanja, pa vrlo često i uvrede i svakakve nepravde. Ali važno je sačuvati svoje srce da u njega ne uđe gorčina, očajanje, tuga ili, ne daj Bože, zloba i pakost. I na takav način čovjek pobjeđuje i đavola i svoje neprijatelje”, poučio je sabrane Mitropolit Joanikije.

Ukazao je na veliko nasleđe Sv. Save, koje on ima kroz naše svetitelje, koji su nastavili sve ono što je on započeo. “Sveti Sava je ovdje je osnovao Episkopiju zetsku, njegovim blagoslovom ona živi i stvara punih osam vjekova. I sada nam se čini da živi opet punim životom kao u doba Svetoga Save, zahvaljujući mnogo velikom trudu i velikoj žrtvi nastavljaču djela Svetoga Savi, našem blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju.”

Čestitajući hramovnu slavu sestrinstvu ove svete obitelju na Savinoj glavici, Mitropolit je kazao da je ova mala crkvica u Grblju jedno divno znamenja i da imamo obavezu ne samo da je sačuvamo već i da završimo veliku koja je davno započeta, onako kako su to naši preci predvidjeli, te da je zato Božijim promislom dato da se ovdje i manastir osnuje:

“Hvala Bogu, evo ovdje 20-ak godina, više-manje, ova svetinja živi punim životom. Važno je da je propojala i da se ovdje Sveta služba vrši, da crkveno zvono zvoni i da se narod sabira, pa ćemo čim bude prilike nastaviti i da zidamo tamo gdje su naši preci bili zaustavljeni silom istorijskih neprilika, kojih imamo premnogo. Sveti Sava je veliki dugovni pokrovitelj i zastupnik sa neba svoga roda i on je prisutan ovdje među nama. Naš narod je oblagodaćen duhom Svetoga Save srastao, on je ušao u dušu svoga naroda. To vidimo i po našoj književnosti i ovim svetosavskim priredbama, to vidimo i po narodnim običajima, ali posebno to vidimo po našim svetinjama. Za osam vjekova nema svetinje koje smo podizali, a da je nijesmo ukrašavali ikonama i freskama Sv. Save i Sv. Simeona Mirotočivoga, čak i u najtežim vremenima. Svuda imamo to božansko, svetosavsko nasleđe, koje je najviši izraz naše kulture i duhovnosti. Neka Božiji blagoslov i blagoslov Svetoga Save bude na svima vama”, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije u manastiru Svetog Save na Savinoj glavici.


(Mitropolija.com)