Medin, Foto: Društvo za kulturni razvoj „Bauo“

U okviru projekta „Humanistika i inovacije za djecu i mlade iz Petrovca na Moru“ organizovali ste bogat trodnevni program. Počeli ste radionicama za petrovačke đake, a nakon toga priredili međunarodnu konferenciju u Reževićima koja je podrazumijevala dva okrugla stola i pet sesija uz učešće eminentnih profesionalaca. Da li ste kao organizatori zadovoljni i kakvi su Vaši utisci?

- Vrlo smo zadovoljni i čini mi se da to mišljenje dijele naše učesnice i učesnici, jer je program obuhvatao uključenje tridesetak različitih kolega, saradnika i partnera ovog projekta. Uz podršku Ministarstva nauke i tehološkog razvoja i uz pokroviteljstvo Five grupe iz Podgorice, u periodu od 27. do 30. septembra, organizovan je događaj „Dani nauke i inovacija 2023“, čini mi se gotovo u polovini crnogorskih opština. Opština Budva je sa našim projektom, koji je realizovan u partnerstvu sa više institucija, prvi put dio tog velikog događaja od nacionalnog, ali i šireg značaja. Naročito ističem šireg, jer su učesnici naše konferencije bili iz više evropskih zemalja. Osim naše zemlje, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Albanije, bio je i kolega iz Austrije. Oni su konferenciju učinili potpuno međunarodnom. Svi programi bili su dostupni i preko ZOOM linka, a potrudićemo se da ih u dogledno vrijeme postavimo na YouTube kanal našeg Društva, kako bi oni bili trajno dostupni. Zadovoljni smo što je bilo mladih, oni su nam bili u fokusu kao učesnici i posjetioci. Djeca i mladi iz Osnovne škole i niže muzičke u Petrovcu pratili su naša predavanja. Vrlo smo zadovoljni, bilo je uspješno, solidno posjećeno, a ovdje su mogla da se razmjene iskustva i kontakti i to nam je naročito važno. Mnogo sličnih događaja smo dosad organizovali i vidimo da se iz svakog jave nove ideje i projekti, a da se kontakti i mreže učvršćuju. Naročito nas raduje što su mnogi učesnici naši stalni saradnici i prijatelji, što potvrđuje želju da sarađuju sa nama, a i mi sa njima.


Katalog sažetaka sa Međunarodne konferencije u Reževićima, Foto: Društvo za kulturni razvoj „Bauo“

Jedan od ciljeva bio je približiti mladima humanistiku i inovacije kroz adekvatne primjere iz naučno-istraživačke prakse. Koliko su, prema Vašem mišljenju, mladi danas zainteresovani za tu tematiku i u kojoj mjeri su im dostupna znanja iz te oblasti?

- Da krenemo od posljednjeg. Formalno gledano, djeca se u školi i u medijima zaista mogu susresti sa tematikom humanistike. Možda kada čuju tu riječ „humanistika“ možda ne mogu baš najbliže da je odrede, iako su to svakako sva ona znanja, vještine, prije svega akademske discipline koje proučavaju sve aspekte ljudskog društva i kulture. Dakle, tu su filozofija, nauka o kulturi ili kulturna antropologija, etnologija, istorija, arheologija, istorija umjetnosti, muzike i književnosti, nauka o religiji, o mitologiji... Mnogo toga još možemo smatrati humanistikom, a najsrodnije su joj oblasti umjetnosti. Često se tako i posmatraju, kao arts and humanities, za razliku od social sciences (društvenih nauka) ili „samo“ sciences (prirodnih nauka). Čak se drži da i humanistika nije skup nauka, nego skup disciplina, jer u nauci postoje određeni zakoni, egzaktna provjerljivost, rad u laboratorijskim uslovima, dok u društvenim, a naročito humanističkim naukama to nije moguće, nego i te kako treba uzeti u obzir naš subjektivni aspekt. Svi smo različiti, a čini mi se da iz te različitosti proizlaze i različito tumačenje i bavljenje svijetom oko nas, i življenje, u konačnici. U humanistici neka znanja nisu tako čvrsta i trajna kao u prirodnim naukama, mada vidimo da se i tamo sa kvantnom fizikom ili teorijom relativiteta mnogo toga relativizuje i ne drži više kao trajno znanje. Mislim da je poenta nauke upravo to, da je suština ne da donesemo, uslovno rečeno, trajni naučni zakon, nego da stalno tragamo za nekim još boljim rješenjima, modelima i definicijama, kako bi stalno radili na unapređenju znanja. Možda nije moguće dobiti trajna znanja koja će od sada pa zauvijek važiti, između ostalog i zbog toga što u različitim kulturnim i društvenim kontekstima, pogotovo u domenu humanistike, mnogo toga zavisi upravo od tog konteksta, koji je promjenjiva kategorija. Sretni smo što su mladi imali priliku da se u okviru ovog programa vrlo direktno upoznaju sa nekim od humanističkih disciplina, a za one koji su bili zainteresovani da prate rad konferencije mogli su da čuju i sasvim oprečna mišljenja, vrlo tvrdo argumentovana, nekada i oko istih fenomena. Stalno moramo da se „borimo“ za nove dokaze i da tako učvršćujemo svoje hipoteze, što možda nije slučaj u drugim disciplinama i naukama. Na konferenciji smo mogli čuti krajnosti: to da djeca uopšte nisu zainteresovana za humanistiku, ali i iskustva da je to nešto što najviše interesuje djecu i mlade. Istina je, vjerovatno, i na jednoj i na drugoj strani. Ali, isto tako, meni se čini da je jako važno da te teme djeci budu bliske i da im ne budu bauk, jer humanistika se bukvalno tiče svih ljudi. I ako principima humanosti umijemo da se vodimo i da ih tumačimo, već smo na neki način u humanistici koja je integralni dio svih nas.

Interesantan program u okviru konferencije bio je posvećen Osnovnoj školi „Mirko Srzentić“ i njihovom radu sa djecom i mladima na polju nauke i inovacija. Oni često realizuju veoma interesantne i specifične aktivnosti. Koliko je nama ovdje značajno da imamo instituciju koja je uključena u svjetske i evropske trendove i želi da ih implementira u našoj sredini?

- Mislim da je to izuzetno važno. Nismo svi imali priliku da imamo takve učitelje, nastavnike i menadžere odnosno direktore institucija koji njima na taj način rukovode i poptuno ih usklađuju sa nečim što je iznad lokalnog i nacionalnog, i dižu ih na međunarodni nivo. Čini mi se da direktorica Ivana Kurtović sa svojim timom i saradnicima to vrlo dobro uspijeva da radi. Mislim da je to evidentno, da ljudi to u velikoj mjeri primjećuju, pohvaljuju i ističu kao primjer koji nije tek tako svuda prisutan, nego vrlo specifičan i rijedak. Naša škola to vrlo dobro radi u proteklih godinu i nešto dana. Znam da ih u okviru „Dana nauke i inovacija 2023“ takođe podržava Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja, a za nedavno realizovanu ljetnju školu „More znanja“ Fond za inovacije. Sarađivali su i sa Ministarstvom kulture i medija na projektu o nematerijalnom kulturnom nasljeđu, koji je realizovan u okviru „Dana evropske baštine“.


Sa okruglog stola o OŠ „Mirko Srzentić“, Foto: Društvo za kulturni razvoj „Bauo“

Eto, samo to što smo pobrojali je realizovano u proteklih mjesec-dva dana. Prvi teleskop koji je stigao u Petrovac, a nije nam poznato da ga neko drugi ima, dobila je naša škola kroz podršku Fonda zainovacije. Zahvaljujući tome, mi možemo da gledamo zvijezde i nebo, da se bavimo astronomijom, što sada rade profesori sa đacima. Baš su nedavno gledali mjesec i Jupiter, to je nešto što zvuči avangardno, a u stvari su neka iskonska, vječna znanja koja nam pomažu da razumijemo sve što nas okružuje. Zbog toga smo i pozvali njihove nastavnike i direktoricu da budu učesnici jednog okruglog stola ove konferencije. Došlo ih je desetak iz škole, govorili su preko sat i po vremena o svemu onome što rade. To stvarno zvuči „svjetski, a naše“ i možemo biti ponosni na sve njihove uspjehe.

Za razliku od društvenih i prirodnih nauka humanistika kao zbir naučnih disciplina koristi kritičke i spekulativne, umjesto empirijskih metoda. Koliko u crnogorskom kontekstu, gdje često imamo veliku polarizaciju po velikom broju pitanja, humanistika nama može da pomogne da nađemo konsenzus i više spoznamo sami sebe?

- To je teško pitanje, ali i te kako ima smisla da o njemu govorimo u kontekstu Crne Gore. Naravno, u širem spektru humanistike ima raznih pristupa. Ona je nekada bila uže posmatrana, a već jako dugo predstavlja cijeli spektar različitih disciplina koje se bave čovjekom, ljudskim, oljuđenim, humanim. Na primjeru Crne Gore, pošto smo u mnogo čemu dobar ogledni primjer kako ne treba raditi, a nažalost znanto manje kako bi trebalo, može se iz različitih humanističkih aspekata baviti našom stvarnošću. Humanistika bi nam možda, ako bismo imali dobre volje, mogla pomoći da nekako svi smirimo strasti, da se počnemo baviti ljudima kao takvima, a ne samo njihovim određenim aspektima poput identiteta, etničkih ili vjerskih uvjerenja. Ako bismo holistički gledali naše društvo, a sebe kao samo male djeliće tog društva, trenutno prisutne, onda idemo u pravom smjeru, čini mi se. To je još jedno od pitanja kojim se humanistika može baviti. Kao što je i humanistika sveobuhvatna, i integriše naizgled „posvađane“ ili pak harmonizovane discipline, tako i naše društvo, kao spoj posve različitih entiteta, nekako zahvaljujući humanistici možda možemo malo da humanizujemo, emancipujemo, modernizujemo i olakšamo svima život. Naravno, ne po svaku cijenu i ne odričući se nekih dobrih elemenata naše tradicije i prošlosti. Ali, svakako u nekoj sinergiji tradicionalnog i modernog, starog i novog, jer u tom spoju je jedna fina nit umjerenog, normalnog života. Čini mi se da humanistika može da nas nauči tome da cjelovito posmatramo stvari, da razumijemo obije strane, jer se kod nas obično na dvije strane sve dijeli. Rekao bih da možemo da se izdignemo i iznad jednoga i drugoga, i da i od jednog i od drugog uzmemo najbolje, a ono što nije tako dobro da pustimo da potroši vrijeme i da idemo dalje.

Vi se takođe akademski bavite humanistikom i pohađate doktorske studije na Fakultetu humanističkih studija Primorskog univerziteta u Kopru u Sloveniji. Šta su osnovna polja Vašeg interesovanja i naučnog rada i recite nam nešto više o iskustvima sa studija u Sloveniji?

- Da, tamo u Kopru, malom istarskom dijelu Slovenije sam na doktoratu iz arheologije, gdje je primarna tema arheologija našeg kraja u periodu helenizma, odnosno mlađeg gvozdenog doba. Mentorka prof. dr Martina Blečić Kavur i moja malenkost istražujemo određene aspekte nasljeđa te epohe u ondašnjoj, ali i u današnjoj recepciji. Jer recepcija nasljeđa ne mora da bude „jedan na jedan“ s onim istorijskim događajima kakvi su se desili. Recepcija često ponajmanje zavisi od onoga što se desilo, a ponajviše od toga kako mi to percipiramo, kako koristimo istoriju da bi legitimisali određene svoje poduhvate, stavove, filozofije i ideološka polazišta. I to, očigledno, nije nepoznato i sveprisutno je. Možda se čak i oduvijek radilo, samo toga treba biti svjestan. Treba biti pismen, informisan na neki način da bi se to razumjelo, da ne prihvatamo svaki sadržaj zdravo za gotovo, nego da kroz neke svoje kritičke filtere, što nas i humanistika uči, to razumijemo i da se onda sa malom zadrškom prema tome odnosimo, ako želimo da imamo što objektivniji spektar znanja i odnosa prema nečemu. Tome nas uče i fakulteti humanističkih studija, ali i filozofski fakulteti, što je obično samo drugo ime za isti spektar znanja i disciplina koje se tamo izučavaju.

Koliko vrednovanje znanja iz humanističkih disciplina može imati uticaj na zasposlenje mladih koji ih posjeduju, ali teško dolaze do zaposlenja iako su fakultetski obrazovani?

- To je jedan od brojnih problema našeg sistema. Vjerovatno bismo ga lako riješili da je to jedini od problema s kojima se kao društvo susrećemo, ali ovako se ne zna gdje prije početi. Da li od prosvjetnog sistema, da li od sistema rada i zapošljavanja ili pak normativnog i zakonodavnog okvira koji mnogo toga ne dopušta. Ili od prosvjetnog kadra koji je možda dio nekog prevaziđenog, tradicionalnog, a ne modernog pristupa. Mi kao društvo danas hrlimo glavom bez obzira, idemo u neko novo vrijeme brže nego što mislimo. To nije lako ispratiti i u svemu tome je naročito teško djeci i mladima. Oni vide da je kod njihovih roditelja i predaka nešto funkcionisalo na jedan način, i u školi ih isto uče kako je nekada bilo, a sa druge strane se na dnevnom nivou susreću sa svijetom pred monitorima, kamerama, aparatima i telefonima koji se odvija na posve drugačiji način. To je bila i jedna od ključnih tema naše konferencije i bavili smo se time kako možemo da približimo sadašnji svijet mladima, koristeći i pristupe humanistike i one koje donose inovacije i nove tehnologije. Istina, ne djeluje da je današnji svijet previše naklonjen humanistici, već radije menadžmentu, biznisu, ekonomiji, ICT sektoru ili nekoj novijoj djelatnosti koja ima zvučno ime. Ponajmanje je okrenut studijama kulture, zaštiti kulturnog nasljeđa, istoriji filozofije i religije, teologije. No, to ipak ne znači da potreba za humanistikom danas ne postoji. Ona apsolutno postoji i čini mi se da u vremenu sve većeg tehnološkog i tehničkog napretka, sve većeg udijela vještačke inteligencije u našoj stvarnosti i slično, ipak treba da postoje profesionalci iz domena humanistike koji će poznavati ljudske procese, procese ljudskog iskustva u prošlosti, ljudsku psihu, ponašanje, emocije, unutrašnji svijet čovjeka – dakle, sve ono što tehnika i mašine ipak neće moći da zamijene. Mislim da će čovjek humanistike u budućnosti biti još traženiji nego onaj iz neke djelatnosti gdje se obavljaju samo fizički i mehanički poslovi. Uprkos svemu tome, ljudski kontakt, energija, duhovni aspekt, emocionalni, nezamjenjivi su mašinama. Možda donekle može nešto da se nadomjesti njima, mislim na svu sofisticiranu vještačku energiju i inteligenciju, ali čovjek ipak nije i ne smije biti zamjenjiv. On može da ima određene nadogradnje i to je sve dobro ako se koristi na humani način, ali čovjek je kao takav jedinstven i ljudski život je kao takav neprocjenjiv. Čini mi se da humanistička znanja u svakom poslu mogu da nam budu od pomoći, na primjer, u ICT kompaniji možda treba isto tako imati više različitih eksperata iz domena psihologije, komunikologije, zašto da ne i iz domena istorije. Možda će im arheolog, poput mene, ponajmanje trebati, ali možda će im trebati istoričar umjetnosti ili teoretičar kulture ili društva. Sva znanja iz disciplina koje se bave ljudskim društvom mogu pomoći toj i svakoj drugoj industriji. Ona već pomažu u radu marketinških i produkcijskih agencija, jer možda i najbolje poznaju ljudsku psihu i estetiku. Sa druge strane, u nekoj masovnoj proizvodnji mnogo je bolje imati nekoga ko će tu krajnje kapitalističku ponudu malo humanizovati i učiniti je, da se laički izrazim, manje birokratizovanom i tehnokratizovanom, a više ljudskom.

Društvo za kulturni razvoj „Bauo“ čiji ste izvršni direktor realizuje veliki broj aktivnosti i projekata. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim učincima i efektima Vaše misije?

- Naša misija je da pokušamo da unaprijedimo kvalitet života i življenja na ovom prostoru. Znači, želimo pomoći da nam život bude malo ljepši, da bude možda malo veseliji, kreativniji, da postavljamo pitanja i da dođemo do nekih odgovora. Drugim riječima, da budemo malo drugačiji i bolji nego što smo bili. Mi to pokušavamo da radimo sa referentnim i iskusnim ljudima koji su u različitim oblastima dobri i ostvaruju određene rezultate kojim nam pomažu da sve ovo što radimo bude bolje. Znači, uče nas, povezuju nas, umrežavaju nas i uzdižu naše kapacitete na jedan nivo većeg kvaliteta. I naravno da smo zahvalni širokoj mreži naših koleginica i kolega iz zemlje i inostranstva koji su tu sa nama i sa kojima realizujemo brojne projekte.


Predstavljanje studije „Obilježja smrti na crnogorskim drumovima: sjećanje i upozorenje“ u avgustu u Petrovcu, Foto: Društvo za kulturni razvoj „Bauo“

Sa druge strane, činjenica da sam i sam u akademskom svijetu i u svijetu nauke, doprinijela je tome da tu bude mnogo profesionalaca s različitih univerziteta, dosta nauke, stručnog usavršavanja, konferencija, okruglih stolova i izdavaštva, odnosno tema kojima se inače bavim i van ove organizacije. To je nešto u čemu ja zaista uživam. Radim ono što volim, okupljam ljude sa kojima volim da sarađujem, pa i da se družim i da stvaram boljeg sebe i svijet oko sebe koliko je u mojoj moći. Nemam mišljenje niti ambicija da imam široku moć, mislim da je ona poprilično ograničena, ali ako nekom može da promijeni makar i malo život nabolje, misija je obavljena. Ako ništa drugo, neki novi kontakt sjutra može da znače neki dobar posao, lijep projekat, divno druženje... što je možda nekada sasvim dovoljno.



M.S.