Foto: Mitropolija

Čitav život, koji je okončao u manastiru Duljevu kod Budve, posvetio je, prvo kao iguman, a potom kao arhimandrit, čuvanju manastira Banja kod Risna. Zbog patriotskog djelovanja bio je u nemilosti kod austrijskih vlasti i osuđivan na robiju. Trpio je progon i od italijanskog okupatora, koji ga je prisilio da napusti Risan.

Izdao je nekoliko bogoslovskih i istorijskih knjiga, sakupljao narodno stvaralaštvo i sarađivao u časopisima. Iako je kratko boravio među Bokeljima, dao je dragocjeni doprinos intelektualnoj borbi Bokelja za njihovu kulturnu i političku samostalnost. Dionisije Miković je bio saradnik najznačajnijih onovremenih književnih časopisa: „Javora“, „Glasa istine“, „Glasa Crnogorca“, „Srpskog lista“, „Luče“, „Prosvjete“, „Bosansko-hercegovačkog istočnika“, „Dubrovnika“ i „Bosanske vile“. Duboko rodoljublje i patriotizam iguman Dionisije je iskazao kroz književni i publicistički rad. Autor njegovog životopisa u „Bosanskoj vili“ Bogdan R. Milanović, zabilježio je i sledeće: „Cio njegov život i nije ništa drugo, nego samo dvorba i ugodba visokijem idealima: Srpstvu i pravoslavlju“.

U ličnosti igumana Dionisija Mikovića njegovi savremenici najčešće su isticali čestitost, skromnost i samopregoran, naporan rad koji mu je slabio krhko zdravlje. „Silan dug dugujem rodu i crkvi, pa valja da doprinesem i ja bar kamičak, na onaj oltar jedinstva srpskog, osnovani u svakom plemenitom i rodoljubnom srpskom srcu; i da po dužnosti poslužim svojim skromnim silama Bogu i narodu!” – odgovarao je iguman Dionisije prijateljima, zabrinutim za njegovo zdravlje.

Objavljujući njegov životopis na naslovnoj strani „Bosanske vile’’, Nikola T. Kašiković ga je uvrstio u znamenite Srbe i upisao njegovo ime u „Vilin’’ pomenik, potomcima za nezaborav. Dionisije Miković se prvi put javio u „Bosanskoj vili“ 1887. godine, i to kao sakupljač. U broju 20. od 16. oktobra objavljena je narodna pesma Đevojka bor sadila „Iz nepečatane zbirke srpskijeh narodnijeh pjesama Dionisija Mikovića“. U napomeni uz pjesmu zapisivač je pribilježio: „Ova se pjesma pjeva u srpskoj Boki Kotorskoj. Obično je pjevaju ženske: po dvije i dvije. U „Bosanskoj vili“ od 1888. do 1904. godine objavljeno je i trinaest originalnih radova Dionisija Mikovića: poetskih, proznih, etnografskih, književno-kritičkih i kulturno-istorijskih.

Njegov najobimniji rad štampan u Kašikovićevom časopisu svakako je studija o manastiru Reževići. Ova svojevrsna monografija manastira Reževići izlazila je u deset nastavaka 1899. godine, od drugog do poslednjeg broja tog godišta „Vile“. Dionisije Miković je precizno citirao pisana dokumenta koja dokazuju da je manastir Režević nastao na mjestu svetouspenskog hrama koji je podigao Stefan Prvovjenčani.

Etnografski prilog o svadbarskim običajima u Paštrovićima pod nazivom Paštrovska svadba, koji je autor posvetio paštrovskoj omladini, „Bosanska vila’’ je objavljivala u jedanaest nastavaka 1891. godine. U prvom članku, nekoj vrsti predgovora, Miković apeluje na ujedinjenje raskomadanog Srpstva, čuvanje i njegovanje srpske tradicije i običaja: „Na našim običajima mogu ni opravdano zaviditi daleko srećniji i napredniji narodi. Oni su nam praotački amanet’’.

















Izvor: Mitropolija