Ovaj ruski romanopisac je, uz Tolstoja, najveći predstavnik ruskog realizma. Uticao je na ukupnu evropsku i američku književnost, a posebno su se na njega pozivali ekspresionisti u književnosti i egzistencijalisti u filozofiji.

Živeo je teškim životom. Uz bedu i siromaštvo, bolovao je od epilepsije pa je morao da se suoči sa smrtnom kaznom, zatvorom u Sibiru i umiranjem bližih članova porodice.

Da udovolji želji oca, upisuje u šesnaestoj godini vojnu akademiju i pohađa inženjerijsku akademiju.

Presudnu ulogu u njegovom životu i stvaranju imalo je učestvovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskog, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir gde je proveo deset godina.

Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljevog realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman "Bedni ljudi", 1846.), nakon povratka sa robije (koju je opisao u "Zapisima iz mrtvog doma", 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman "Demoni", 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovjeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno podržava carizam i slovenofiliju.

Glavna djela su mu romani: "Poniženi i uvređeni", "Zločin i kazna", "Bjesovi", "Mladić", "Idiot" i "Braća Karamazovi", poslednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno.