Foto: Grad teatar

Reditelj Borut Šeparović je na početku večeri kazao da mu je zadovoljstvo što su se na “Gradu teatru” predstavili sa projektom koji zapravo nije pozorišni.

“On jeste krenuo kao pozorišni projekat i razmišljali smo da napravimo jednu crnu komediju, ali sve oko nas je uticalo na to da se bavimo ovim temama. Prva tema jeste položaj radničke klase na početku 21. vijeka i pitanje rada u momentu kada imamo obilje tehnologije, vještačke inteligencije, robota i mnogih sredstava za rad koja nismo imali ranije. Položaj radnika mi je bila važna tema, a onda je to pitanje dodatno produbljeno pandemijom i početak pandemije je i početak našeg projekta”, kazao je on.

Izvor je bio Burkeov “Gagarinov put”, ali i spoznaja da se “Radnička cesta” nikada neće igrati na sceni, istakao je Šeparović i dodao da se zahvaljujući hrabrosti ljudi iz “Grada teatra” ovo djelo prikazalo na sceni.

Dramaturškinja Ana Prolić je tokom rada na ovom projektu pisala dnevnik procesa što je u samom početku i bio njen zadatak, ali da je to preraslo u nešto potpuno neočekivano.

“Vrlo brzo se pokazalo da mi nemamo kontrolu nad tim procesom već da taj proces vodi nas i da stvarnost oko nas i teme koje se otvaraju nas se jako tiču u smislu procesa rada. Tako je taj dnevnik postao mnogo važniji nego što sam u početku mislila, kao komentar samog procesa rada koji je bio jako dug , trajao je godinu dana sa prekidima zbog epidemioloških situacija. Ja sam u dnevniku bila jako iskrena, smatrala sam da je jedini način na koji ljudi koji dolaze u pozorište ili gledaju konačni rezultat, jeste da zapravo pročitaju kako to izgleda. Proces je bio izuzetno težak, suočavali smo se sa pitanjima kako je biti samostalni umjetnik danas u vrijeme pandemije, koji je smisao pozorišta i šta se od nas tražilo u Hrvatskoj, a riječ je o digitalizaciji pozorišta i ovaj projekat je pokušao naći, imeđu ostalog, i odgovor na to pitanje”, kazala je Prolić.


Foto: Grad teatar

Moderator večeri bio je Bojan Munjin, novinar i pozorišni kritičar koji je istakao da se Šeparović u trideset godina svog rada bavi teškim i neuralgičnim temama.

“On se zaista ne bavi lijepim, dobro upakovanim komadima gdje se uzdiše ili nešto slično tome. Bavio se psima lutalicama, minskim poljima, ženama koje završavaju na ulici, mladima koji postaju sve brutalniji, starijima od 55 godina, bavio se temama od kojih ostaju krvavi dlanovi od krhotina”.

Šeparović je pojasnio da je sve stvar dobrog osvrta oko sebe.

“Treba pustiti da malo stvari prođu kroz tebe. Ja jesam vodio Montažstroj, ali su ga stvarali ljudi koji su radili sa mnom i jako su bili bitni u procesu. To su ljudi koji čine da djelo postane kolektivno. U tom smislu, to su neki pozorišni činovi, a ja sam konstanta. Počeo sam raditi 1989. na dan kada je ubijen Čaušesku, nije još bilo parlamentarizma, osjećalo se da dolazi neko novo vrijeme i onda smo svašta prošli u ovih 30 godina. Mislim da je taj proces koji ljudi vole nazivati tranzicijom nešto o čemu sam htio praviti projekte”, kazao je on i dodao da pozorište mora biti utemeljeno u stvarnosti u kojoj nastaje, da mora imati kontekst, a da će kontekst odrediti temu.

“Tako smo dobili i komad 'Radnička cesta’. Koliko god on dodiruje budućnost rada, on dodiruje i tranziciju, a vrlo direktno i istoriju kroz tu mikrolokaciju koja se zove Radnička cesta. Ona je sinonim za deindustrijalizaciju i tranziciju, a to su stvari koje mene zanimaju”, kazao je on.

Na Munjinovu konstataciju da “Radnička cesta” obiluje psovkama koje su ga asocirale na Rablea, Bukovskog i Milenu Marković, Prolić je objasnila da je do ogromne količine psovki u komadu došlo kroz sam proces.

“Iako imam ogromno iskustvo u adaptaciji tekstova, nisam znala što me čeka u procesu rada s Borutom. On je bio taj koji je stalno donosio materijale i otvarao teme, tražio je od glumaca da savladaju teme univerzalnog temeljnog dohotka i teorije zavjere o koroni, pa da to sami prepričaju tj. da sami govore o tome, a da pritom budu vrlo necenzurisani. Rekao im je da nisu profesori, već radnici u jednom skladištu i da tako govore. Tako je, vrlo prirodno, došlo do upotrebe velikog broja psovki. Moj zadatak je bio da bilježim taj tekst i moram priznati da sam ja te psovke često brisala, ali se pokazalo da cenzurišem nešto što je autentično i prirodno, a to je taj znoj i miris piva koji se zaista koristio na probama kako bi se stvorio utisak hiperrealizma.”, kazala je Prolić.

Osvrnuvši se na cjelokupan rad Boruta Šeparovića, Munjin je kazao da je prepoznao rediteljevu ličnu suzu za ljude bez nade i pijetet prema ljudima koji su stradali, topline prema njima. Šeparović je rekao da je važno ono što se desi putem, iako “Radnička cesta” ne nudi previše nade zbog samog kraja.

“Ako gledamo sudbinu likova na kraju, jasno je da neće završiti dobro. Njihove ideje o mijenjaju svijeta se pokazuju dosta jalovim, ali ono što je bitno da mi napravimo putem je da progovorimo o prekarnom radu, da razgovaramo o radničkoj klasi, da vidimo kakav je položaj tih ljudi, da provjerimo u nacrtu dijalog šta bi to bio univerzalni temeljni dohodak i hoće li to riješiti neke probleme, da li bismo svi mi trebalo da dobijamo neku vrstu dividende od koje bismo živjeli. To je jedno od pitanja koje smo ovdje uspjeli da postavimo. Danas imamo osnovno pitanje - šta je kapitalizam i kako se s njim nositi? Ja sam često radio djela o kolateralnim žrtvama procesa tranzicije, ljudima koji stradaju u jednom procesu u kom će mali broj ljudi postati jako bogat, a veliki broj ljudi biti siromašniji nego prije. Kad vidimo šta se desilo u pandemiji i kad vidimo šta će se desiti u ovoj inflaciji, mali čovjek sigurno neće biti zaštićen”, naglasio je Šeparović.

Prolić se zapitala koliko je pozorište danas moćno, koji je smisao samog pozorišta i istakla da je uloga pozorišta ona koju pozorište samo bira da ima.
“Pozorište je od samih početaka bilo vrlo aktuelno i govorilo o konkretnoj trenutnoj situaciji o kojoj je ponekad progovaralo kroz metafore ili celofane. S druge strane, uvijek je govorilo o univerzalnim, egzistencijalnim problemima. Kada danas vidite pozorište koje zaboravlja upravo te dvije teme, koje pokušava biti van konteksta i vremena, to nije dobro. Posebno institucionalno pozorište je jako sporo i inertno, ne reaguje brzo. Danas postoji taj prostor za oba važna segmenta pozorišta, ali je pitanje koliko su ljudi koji u njima rade spremni da se suoče sa temama i koliko podilaze publici, ali u smislu - mi mislimo da vi to želite vidjeti, treba vas zabaviti. Da li možda publika želi i hoće nešto drugo, to je pitanje”, kazala je ona.

Publika se tokom večeri više puta uključila u razgovor sa gostima Trga pjesnika, a Milena Lubarda Marojević, direktorica JU “Grad teatar” istakla je da joj je jako drago što su Prolić i Šeparović gosti ovogodišnjeg festivala.

“Veoma često razmišljamo i razgovaramo o tome da li angažovano pozorište uopšte ima smisla i da li to postoji, da li angažovana umjetnost može biti angažovana. Publika koja dolazi u pozorište nije u poziciji da nešto promijeni, jer da jeste, svijet bi bio mnogo bolji. Sigurna sam da u našem crnogorskom prostoru nakon izvještaja sa ovih večeri i jednog veoma značajnog intervjua sa Borutom u dnevnom listu koji je izašao prije nekoliko dana, nakon što je prisustvo Montažstroja i vašeg rada osviješćeno ovdje pred crnogorskom publikom i da će to interesovanje rasti zato što Borutov pozorišni rad progovara jednim direktnijim, ubitačnijim, efektnijim jezikom. To nije čest slučaj sa autorima koji se bave angažovanom umjetnošću. Zbog svega toga nam je čast što ste sa nama i vjerujem da će publika u periodu koji dolazi osvijestiti značaj ovoga čemu smo prisustvovali. Pod pritiskom svega o čemu ste govorili u svojim projektima, otuđenju, ugroženim socijalnim kategorijama i ovome o čemu govorite u “Radničkoj cesti”, formiralo se jedno zrelo vrijeme da umjetnost o tome progovara i da je publika toga željna. Vidimo tu u muzici, popularnoj kulturi, ali i u visoko estetizovanoj kulturi koju nam vi donosite”, kazala je Lubarda Marojević zahvalivši im se u ime festivala “Grad teatar”.

Munjin je zaključio ovo veče naglasivši da je ovo prvi put da se na festivalu prikazala predstava koja je zapravo “video rad” i dodao da je to siguran znak da festival “Grad teatar” iznova pomjera granice.

“Vidjeli smo jedno novo žanrovsko medijsko viđenje i to je dobro za umjetnost i kulturu bez obzira na to da li nekim ljudima više odgovara komedija, ali mislim da vrijedi pokazati ono vrijedno što se danas događa”, kazao je Munjin.