Foto: Grad teatar

“Ideja za realizaciju ovog programa proistekla je iz želje da se jedan dio programskih aktivnosti orijentiše i ka interdisciplinarnim teorijskim sagledavanjima kulture, umjetnosti i tradicije kulturno-umjetničkog djelovanja u Crnoj Gori, sa akcentom na istorijat razvoja dramske umjetnosti i pozorišnog života. Stoga smo pažnju usmjerili ka nedovoljno iščitanom djelu Antuna Kojovića, učitelja, kanonika i hroničara grada Budve. Razlog skretanja pažnje na neveliko djelo Antuna Kojovića prvenstveno jeste činjenica da je, između ostalog, Kojović i autor dva dramska teksta, igrokaza pisana u duhu karnevala, koje istorija književnosti poznaje kao „Smiješni razgovor ili mala komedija italijanska farsa o karnevalu godišta 1813. učinjena“ i „Smiješni razgovor ili mala komedija po izgovaranju od Budve i okoline složena i pisata u verse“. Na drugoj strani intenzivna istorijska bivanja Kojovićevog vremena, vođena idejama francuske revolucije i epohe prosvetiteljstva nadahnjivala su i autora koji se, nakon doktoriranja u Loreti, vraća u Budvu i pored redovnih kanoničnih dužnosti obrazuje budvansku djecu više od šezdeset godina. Čak i kada Mletačka ukida redovna plaćanja opštinskom učitelju. Podsjetiću da je i među tom djecom, u jednoj generaciji bio Stefan Mitrov Ljubiša. Kojović za vrijeme svog života dugogo trajanja piše i hroniku grada, nama poznatu u izdanju “Moja doba”, Grafičkog zavoda iz Titograda 1969. godine koji je načinio Slavko Mijušković, a koji objedinjava njegove memoare, dnevnike i stihove. Cajtgast s kraja 18. i početka 19. vijeka odjekuje njegovim djelom. Zapisi o istorijskim nuždama, kulturnim i kulturološkim raskoracima među narodima, ali i o začecima nove epohe u lokalnoj sredini, neprocjenjiv su doprinos istoriji kulture. Istovremeno, Kojović se bavi i književnim radom. Pored poezije, piše i pomenute dramske tekstove razmišljajući o potrebi za kultivacijom duha grada u skladu sa mediteranskom pozorišnom tradicijom. Na taj način uvodi i nove forme u književni život svoga vremena.”, kazala je Ivanović.

Učesnici simpozijuma bili su prof. dr Zlata Bojović, akademik SANU, prof. dr Siniša Jelušić, akademik CANU, prof. dr Branko Letić, akademik ANURS, prof. dr Nenad Vuković, akademik CANU, prof. dr Miodrag Jovanović, Mr Božena Jelušić, prof. književnosti i medijske pismenosti, prof. Vida Ognjenović, reditelj, MA Stanka Janković Pivljanin, istoričar književnosti, MA Dušan Medin, arheolog i doc. dr Zlata Marjanović, etnomuzikolog.

Prof. dr Zlata Bojović govorila je na temu “Ulica kao pozornica života u hroničarskim spisima Antuna Kojovića”.

“Nije česta pojava u književnosti da pojedini pisci, koje su i savremenici, kasnije i istoričari književnosti, ocijenili kao nevažne književne pojave, osporavale im značaj i vrijednost, odjednom izrone iz dubokog zaborava i svojim neprimjećenim ili ignorisanim djelom osvijetle svoje vrijeme i sebe u tom vremenu, mimo svih ustaljenih vrijednosnih pravila. Tu sudbinu su doživjeli spisi Antuna Kojovića i sam Kojović, gotovo dva vijeka poslije svog vremena u kome je i o kome je pisao.” kazala je Bojović.


Foto: Grad teatar

Ona je dodala da se, nakon analize potencijalnih dramskih scena Kojovićevićevih graničnih žanrova, kakvi su dnevnici i memoari, u njegovim zapisima osvijetlio jedinstveni vid kulturnog života Budve, naglašavajući kontinuitet festivalskih aktivnosti grada Budve. Uz to, istakla je i sledeće: “Vjerujemo da su u njima daleki korijeni simbolike Grada teatra, s obzirom da je pozornica u u znaku ulica, kao kulturnog i kulturno-istorijskog fenomena. Zato je, po našem mišljenju, Kojović zaslužio ove dane i ove razgovore. Oni nisu zakasnili, vrijedni su bez obzira kad smo ih otkrili.”

Tema o kojoj je govorio prof. dr Nenad Vuković bila je “Govorne mogućnosti pri scenskoj realizaciji Kojovićeve komedije - Smiješni razgovori”, uz osvrt na analizu jezika kojim je pisao sa kasnijom srpsko-hrvatskom, odnosno hrvatsko-srpskom normom.

“Kojović osjeća nužnost razvoja jezika ka onome što Njemci zovu “koh dojč”, onome što objedinjava sve. Pozorišni jezik je danas izgubio ono što je edukativna strana, ono što je imao i morao imati kad je u pitanju govorna kultura građanina. Pozorište ima daleko naglašeniju ulogu. Podsjetio bih na riječi Jovana Đorđevića iz 1876. godine koji je kazao da je pozorište u ovom vremenu činilo više za jezik i narodnost nego svi drugi faktori. Antuna Kojovića upravo dovodim u vezu sa građenjem pozorišne kulture ovdje na našim prostorima.”, dodajući i to da pozorište inače utiče na kulturu govora zajednice u kojoj djeluje.


Foto: Grad teatar

Mr Božena Jelušić se, sagledavajući bliskost izazova Kojovićevog doba sa našim vremenom i njegovu izrazitu modernost kroz potrebu da uspostavi vezu između suprotnosti svoga doba, poput vjerskih, mentalitetskih i rodnih, osvrnula se, između ostalog, i na iskustva žena o kojima je pisao Antun Kojović.

“Posebno su zanimljive za gledati iz perspektive kanonika jer ih on posmatra u njihovom privatnom i javnom životu. Stereotipi o ženama postoje uglavnom u njegovoj poeziji i u njegovim smiješnim razgovorima. Međutim, mnogo je zanimljivije vidjeti u Kojovićevim djelima kako su žene spremne da se angažuju, one se uključuju i u rat. A prije toga, Kojović cijeni žene od integriteta i kulturne vrijednosti, cijeli jedan spomenik je podignut upravo ženi mletačkog upravnika, Kjari Zorzi koja je otvorila prvo pozorište u Budvi koje je trebalo biti finansirano od opštinskih para. S obzirom da je došlo do svađe oko finansiranja, ona je sama finansirala izgradnju tog pozorišta. Ja tvrdim da je u određenim dramama koje su tamo prikazivane moglo biti Antunovog autorstva, ali sam isto tako sigurna da on, takav kakav je bio, to nije isticao.”


Foto: Grad teatar

Govorila je i o Kojovićevom odnosu sa sestrama i njegovoj spremnosti da, uprkos pozivu, podrži namjeru sestre da istupi iz nesrećnog braka.

Jelušić je istakla da ovaj simpozijum doživljava kao pokušaj Grada teatra da na scenu konačno izvede četvrtog znamenitog Budvanina:

“U onoj ediciji od dvadeset knjiga književnosti Crne Gore, Budva je zastupljena sa čak četiri autora. Sva tri Budvanina našla su svoje mjesto u Gradu teatru, a četvrti nikako da dobije tu takozvanu milost uobličenja. Zato je ovo moje čitanje neka vrsta mogućeg samogovora sa potencijalnim rediteljem ili sa ljudima koji bi se time bavili.”, dodala je Jelušić.

Karneval glavni, prijatelj svači: Karnevalski poj u Budvi Kojovićevog doba i nakon njega tema je kojom su se bavili doc. dr Zlata Marjanović i MA Dušan Medin:

“Premda zapisi sveštenika Antuna Kojovića predstavljaju najstariji dostupni izvor o budvanskom karnevalu, do sad im, osim u rijetkim radovima, nije posvećena značajnija pažnja. Ovaj polihistor i učitelj istakao se i kao organizator i učesnik karnevala, ali i kao autor karnevalskih poetskih tekstova. Svojim zapisima pružio je uvid u nekadašnji život mletačke Budve kada se rađa i stasava, čija se spoljašnost više nego unutrašnjost mijenjala promenom vladara (Francuska, Austrija...). Prva saznanja o karnevalu dobija od starijih Budvana, potom stiče iskustvo učesnika u povorci, da bi docnije svake godine osmišljavao održavanje ovog za zajednicu važnog događaja. Kao glavni od budvanskog karnevala, Kojović čak stvara i nove pjesme u kojima su tradicionalni motivi spojeni s aktuelnim dešavanjima, i time svojim učenicima, savremenicima i mladim budvanskim generacijama daje primjer kako se ophodi prema tradiciji svoga grada.”

Prof. dr Siniša Jelušić je govorio o temi Kanonik Antun Kojović - ličnost vrijeme, karneval.

“Antun Kojović je nesumnjivo prava renesansna ličnost izvrsnog obrazovanja, pjesnik, pisac, diplomata. Umjetnički dio je vrlo zanimljiv s obzirom da je on bio muzički obrazovan i talentovan. Takođe je bio i reditelj, rukovodio je svim postavkama koje su se ticale organizacije svih svečanosti u Budvi. Hroničar, učitelj djece bez nadoknade.Dakle, bio je i humanista. U prvom planu mu je bio taj pedagoški, obrazovni rezultat, a dobar učitelj se prepoznaje po svojim nasljednicima među kojima je bio i Stefan Mitrov Ljubiša.”, istakao je Jelušić.

Ako se pažljivo čitaju Kojovićevi tekstovi može se vidjeti da kroz njih probija osjećanje tragičnosti i melanholičnosti, dodao je Jelušić.

“To je vrlo bitna njegova crta. Ali, na suprotnoj strani imamo karneval, svetkovine. Iznio bih odmah tu hipotezu da se radi o jednoj psihološkoj strukturi ličnosti u kojoj se jedan dio javlja kao kompenzacija za ovaj prvi dio. Meni se čini da supstancu njegove ličnosti karakteriše ovo osjećanje tragičnog pesimizma.”

Slike Budve u djelima Antuna Kojovića tema je o kojoj je govorio prof. dr Branko Letić:

“Kojovićeve pjesme su sazdane od uprošćenih slika realnosti, odslikavale su stvarnost Budve, u njima je slikovito opjevao događaje i ličnosti. Njegova proza je takođe realnost Budve koju odslikavaju aluzije i mali stilizovani portreti stvarnih ličnosti. Jednom rječju, književna istorija je utvrdila sve bitne činjenice u Kojovićevom životu i radu i dala relevantna sud - da je Kojović znamenita ličnost, kulturna pojava u svom vremenu, da je njegovo djelo važan kulturno-istorijski spomenik pa bi sa stanovišta prošlosti teško bilo dodati nešto novo o njegovom liku i djelu. Ali zato je sa stajališta savremenosti moguća sasvima nova recepcija Kojovićevih djela, drugačija od one u vrijeme njihovog nastanka. Riječ je o predmetnosti književnih činjenica koju ni autor nije dao u svim aspektima, pa ih čitalac dopunjuje i oživljava svojim mogućnostima i svojim vanknjiževnim pamćenjem. To je suština novih čitanja starih tekstova kojim utvrđujemo šta je u njima još uvijek živo.”

Narodni govor Budve i okoline u Kojovićevoj drami - Smiješni razgovori II bila je tema kojoj se posvetio prof. dr Miodrag Jovanović, uspostavljajući vezu između Kojovićevog i Ljubišinog jezika, kao i jezika paštrovskog kraja, čije se odlike i danas izdvajaju kao posebnosti interesantne za proučavanje:

“Jezik Antuna Kojovića u komediji “Smiješni razgovori II” izvor je neprocjenjive vrijednosti za istorijsku dijalektologiju, za praćenje geneze mnogih pojava u jeziku koje se potvrđuju ili ne potvrđuju u savremenim govorima. Period od dva vijeka, kada pisac stvara ovu karnevalsku komediju, dovoljno je dug period za znatne jezičke promjene i za istraživanje Kojovićevog jezika, koji nas je lično obavijestio da je komediju pisao u izgovaranju Budve i okoline.”, kazao je Jovanović.

Prof. Vida Ognjenović je, u nadahnutom izlaganju romanesknog prizvuka, kazala da je Antun Kojović tragična ličnost:

“Mnoga razočarenja u životu čine ga tragičnim. Svom kolegi se jednom požalio u pismu da njegovo učenje i stavovi nikad nisu prihvaćeni u sredini u kojoj je živio. Njegovu samosvojnost su uvijek podozrijevali, nikad ga nisu prihvatili takvog kakav jeste, pokušavali su da ga preprave, isto bez uspjeha. Nikad nije doživio aklamaciju iako su se neke stvari događale onako kako je predviđao, ni tada mu nije dato za pravo. Nije imao pravih sledbenika ni pravih prijatelja osim Zanovića koji su bili svaštočine, kako se to ovdje kaže. Njihovo prijateljstvo je bilo klimavo i puno mrlja. A najveće razočarenje mu je priredio njegov idol i heroj Napoleon koji je feudalni sistem srušio kanonadama, postavio građanina da bude narodni revolucionarni vladar, a onda pokleknuo pred izazovom apsolutne vlasti. Oprostio mu je tragični kanonik i napisao pjesmu povodom njegovog rođendana. Ta pjesma je za dječiju slikovnicu, o tome kako ptice na Lovćenu pjevuše za njegov rođendan i žele mu dug vijek kao caru. Kratak je bio taj vijek kao što je i kratka ptičja pjesma. Napisao je tu pjesmu više da sebi pokaže koliko je bio zapravo zanesen himerom pravog vojskovođe i da dokaže da pravi junak zapravo ne postoji. Moj pravi junak je Antun Kojović”, kazala je Ognjenović.

Tema MA Stanke Janković Pivljanin bila je Hronotop i žanr - farse i maskerate Antuna Kojovića., koja je doprinijela razmatranju Kojovićevog djela u široj književno-istorijskoj i kulturološkoj perspektivi, bavljenjem osobenostima žanrovskih odlika Kojovićevih tekstova, kao i fenomenom i značenjem karnevala kao univerzalne vrijednosti civilizacije od antičkih vremena, preko srednjovjekovne tradicije, pa do danas:

“Centralna manifestacija svih karnevalskih svečanosti jeste spaljivanje. Figura karnevala predstavlja simbolički izraz svega onog lošeg što se narodu dogodilo u godini te stoga on treba da se ismije i da se spali. Ovo nam je važno zato što se unošenjem stvarnih događaja i aluzija na stvarne ličnosti razbija konvencionalnost ove književne vrste i unose detalji iz realnog života. Humoristički efekat koji te aluzije izazivaju vremenom blijedi i savremenom čitaocu su uglavnom nerazumljive, ali u vremenu kad su ovi likovi nastajali sigurno su svima bili upečatljivi i dobro poznati.”

Uz to, Stanković Pivljanin je istakla i to da je važno da razumijemo sve fenomene kultivisanog društvenog djelovanja, pa i karnevala kao društvene-kritike oficijelnog sistema vrijednosti, kako je i određen u Bahtinovoj definiciji, da bi se sačuvala veza sa izvorištima i izbjegao dominantan fenomen današnjice spektakl, koji svaku formu pretvara u praznu ljušturu bez suštine i smisla.

Širok spektar tema, naučnih i stvaralačkih pristupa životu, radu i epohi Antuna Kojovića, veliki broj činjenica zasnovanih na predanim istraživanjima, još jednom je ukazao na potrebu za okretanjem ka kulturnoj baštini i za aktuelizaciju tradicije i nasljeđa u boljem razumijevanju savremenih društvenih prilika i stvaralačkih tendencija. Uz to, još jednom je oživio lik i djelo Antuna Kojovića, kanonika u stalnom raskoraku između svećenićkog poziva i racionalizma novog doba, ukazjujući i na moguću korespondenciju Kojovićeve ličnosti i epohe u kojoj je živio sa izazovima savremenog svijeta.