Nikola Nikolić je autor dva romana: Čvor (2011) i Meandar (2014) kao i zbirke priča Atakama (2016). Piše književne prikaze za portal Glif, a autor je i bloga na portalu Vijesti.

Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

Što povezuje temu suicida u prvom dijelu zbirke Atakama sa "pustinjom cvieća", kako glasi i sam naslov djela, autor daje odgovor: "Atakama je jedno od najsuvljih mjesta na planeti, a ipak se s vremena na vrijeme zakiti rozim cvijećem koje ostavi potpuno suprotan utisak - da je plodna, živa. Čini se da je smisao čitavog tog mrtvila upravo u povremenom oživljavanju.

Likovi prvog dijela "Atakame" pokušavaju da se otrgnu životne pustinje, na ovaj ili onaj način. Neki od njih shvataju da će, paradoksalno, nestanak značiti preporod, neka vrsta apsolutne katarze, da jedino kraj jednoga vodi početku drugoga”. Drugo poglavlje priča (Horizonti), otvara upravo priča Atakama.

U istoimenoj pustinji (i metaforičkoj) žene razbijaju lopatama ukočenu lavu i zemlju u potrazi za očevima, muževima , braćom, sinovima, odnosno za njihovim ostacima… U jednom sloju ove kratke i zapanjujuće priče učitavamo izvjesnu “kataklizmu” – biološki nestanak.

Ideju da napiše ovu priču autor Nikola Nikolić dobio je gledajući dokumentarni film. Dok se dolje, ispod zemlje traga za posmrtnim ostacima, gore, iznad- traga se za novm oblicima života, a to poništavanje života je blisko temi suicida koja karekteriše prvi dio zbirke priča.

Autoru je bio fascinantan fenomen samoubistva sam po sebi, iako mu je ta prva priča bila prilično naporna upravo zbog napora da se poistovjeti sa glavnim likom priče.

O temi materijalnog gomilanja i duhovnog siromaštva Nikola Nikolić kaže da živimo u kapitalizmu gdje je čitav život skrojen po mjeri novca a ne po mjeri čovjeka, “prosto se čovjek gubi u svemu tome i samo je jedan šraf u mašini. Ko ima sreće da radi, malo ćete naći da imaju vremena za sebe, svoj duh, zato je toliko i nervoze u ljudima, zato se i dešavaju loše stvari… Mnoge firme tretiraju danas ljude kao robove iako to obavijamo nekom oblandom demokratije i mogućnosti izbora, međutim, krije se iza toga jedna teška istina da su ti ljudi primorani na to, da nemaju što drugo da rade, a ako ostanu bez toga onda će ući neko drugi na njihovo mjesto i to, negdje sam napisao, da uvijek čeka kolona rezervnih očajnika: kako jedni ispadaju iz igre, dolaze drugi koji će to uzdisati u nebesa i sa svoje pozicije se kratko zadovoljiti time, ali to dovodi po mom mišljenju do odumiranja duha i šteti naciji čitavoj. Ali, to je kapitalizam na naš način, jer krajnji, ekstremni kapitalizam je onaj gdje se ne ostavlja prostora i vremena za čovjeka kao individuu koja ima svijest i duhovne potrebe, sem fizioloških, tako da čini se srljamo u propast”.

Kao umjetnički direktor Podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja Nikolić ocjenjuje da bi sve bilo na nekom višem nivou, ugostila se značajna književna imena za sve to treba mnogo više novca.

Što se tiče crnogorske književnosti bilo je veoma interesantnih promocija od kojih izdvaja: Obrada Nenezića, Stefana Boškovića sa zbirkom priča, autora Vladimira Vujovića iz Bara koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu sa romanom Silencio, te koautorsku zbirku Personalni karusel. Nada se da će naredne godine biti još više zanimljivih i značajnih književnih imena te da će domaći autori nastaviti da objavljuju “jer uvijek između toga da se objavljuje više knjiga i da li će to ugroziti kvalitet, ja ipak glasam za što više knjiga jer se uvijek uzdam u neku prirodnu selekciju, da će isplivati kad-tad ono što vrijedi” – zaključuje Nikola Nikolić.