Hačiko je, srećom, vrlo brzo udomljen, ali je ipak svakoga dana uporno bježao iz novog doma i čekao svog vlasnika na stanici.

Uskoro je počeo da privlači pažnju putnika koji su tuda prolazili, pa su počeli da mu donose hranu i slatkiše. Ova pseća rutina je potrajala narednih devet godina, devet mjeseci i 15 dana, a pas je svake večeri dolazio u isto vrijeme, tačno kada je voz stizao na stanicu.

Jedan Uenov student, koji je bio specijalista za Hačikovu akita inu rasu, ugledao je psa te ga pratio do kuće u kojoj je bio udomljen i tako saznao za priču o vjernom prijatelju. Kratko nakon tog iskustva, bivši profesorov student napravio je popis svih akita pasa u Japanu.



Hačikova priča se vrlo brzo proširila po čitavom Japanu, a pas je postao slavan. Njegova vjernost gospodaru je impresionirala Japance kao vrlina kojoj bi svi trebali težiti i postao je simbol vjernosti. Čak su mu podigli i spomenik, a on je 1934. godine prisustvovao otvaranju.

Vjerni Hačiko umro je 8. marta 1935. godine, čekajući svog gospodara na stanici. Njegove ostatke su preparirali i čuvaju se u Muzeju nauka u Tokiju. Svake godine, 8. marta na stanici Šibuja održava se ceremonija u sjećanje na ovog velikog psa, a stotine ljubitelja pasa iz čitavog svijeta dođu da mu odaju počast.

O ovom vjernom psu su snimljeni filmovi i napisane mnoge knjige, a zahvaljujući njemu, akita inu psi su postali nacionalni ponos Japana, prenosi CdM.