Knjiga se bavi autorima koji su ponikli sa područja Budve a to su: Stefan M. Ljubiša, Simeon Piščević, Marin Bečić, Dionisije Miković, Miroslav Luketić… “Kostim utopije” otvara opera u dva čina (i sedam aktova) “Izabeta i Đurđe” nakon koje slijede: esej “Pejzaž u kom se vidi još ponešto osim lovca i zvijeri”, ogled pod nazivom ”U ruži vjetrova”, studija o S.M. Ljubiši, esej “Princeza je pobjegla u Dubrovnik sa budvanskom riznicom”, i u završnici tekstovi s naslovima “O Dionisiju Mikoviću”, i “Interesovanja i zavičaj – o Miroslavu Luketiću”.

Autor Goko Čelebić je na početku istakao da je knjiga danas u velikoj krizi, da je nova knjiga na neki način sebi sama stvorila konkurenciju elektronsko pismo, društvene mreže, mas-mediji što je sve nekako malo zasjenilo knjigu, “Dakle ona više nije odmah iza autora, u njegovoj pozadini, više ne čini njegovu ikonografiju kao što smo na to navikli od renesanse na ovamo, možda i u antici, međutim danas toga više nema, ona se polako razdvaja i od autora, najavljuje “smrt” autora i nije prisutna u našem životu onoliko koliko ona stvarno znači u našem životu. “ On je naglasio da razne zemlje i kulture to pitanje odsustva knjige rješavaju na svoj način, imaju univerzitete gdje je knjiga permanentno prisutna, pa se i ne vidi ono odsustvo knjige u građanskom društvu u cjelini, a velike metropole na zapadu takođe imaju svoje rješenje – to je srednja klasa koja knjigu čita, pa odsustvo knjige nije toliko vidljivo.



“Odsustvo knjige vidi se i pogađa zapravo male kulture i male narode i ono će za njih biti težak udarac. Uprkos mas-medijima, mrežama i elektronskom prisustvu, mi nemamo alternativu knjizi; zapostavili smo je, nije prisutna kao što smo na nju navikli i ne predstavlja naš oslonac koji je predstavljala u posljednjih nekoliko hiljada godina. Kako male sredine i kulture mogu izbjeći tu zamku je pitanje. One imaju univerzitete, ali nemaju velike univerzitete koji okupljaju više desetina pa neki i stotina hiljada mladih ljudi na kojima knjiga počiva i mali centri knjige u malim sredinama nisu toliko otporni kao što su metropole, univerziteti ili tzv.srednja klasa koja knjigu još poštuje i daje joj značaj koji ona treba da ima. Jedno od pribježišta knjige u malim sredinama i malim kulturama je zavičajna književnost. I to je naš slučaj ovdje. Knjiga Kostim utopije je posvećena zavičajnoj knjževnosti. Zavičajna književnost je kako gdje, kod malih ona je rezervni položaj kulture. Kod velikih ona nije tako vidljiva …Zavičajna književnost je najsnažnija kod malih naroda, vjerujem i zbog toga što zavičajna književnost predstavlja rezervno polje za književnu i kulturnu krizu.

Čovjek to, htio ili ne htio, osjeti, pa se veže za ljude koji su iz toga kraja i prosto ne da da oni propadnu, da odu u zaborav, da propadne ta žila, ta loza koja je zavičajna.”

Zašto knjiga nosi naslov “Kostim utopije”, autor Gojko Čelebić pojašnjava: “za mene je kompletna duhovna, stvaralačka struktura i satav utopističke prirode, nije ništa opipljivo, nego je to jedna iluzija, velika, ali ta se utopija razlikuje u zavičajnoj auri od drugih utopija.



Nije to tako banalna utopija. Ima nešto da je taj duh predaka prisutan i kad su oni mrtvi. I to je dobro, bez toga mi nemamo oslonac koji nam treba u životu, a to male kulture i narodi imaju. I zato sam joj dao taj naziv kostim, zato je ona kostimirana utopija.” Na budvanske i paštrovske teme napsan je esej “Pejzaž u kom se vidi još ponešto osim lovca i zvijeri” koji govori o dvojici Paštrovića Marinu Bečiću i Simeonu Piščeviću o kojima je autor želio da istakne i da se vidi još nešto osim crno-bijele tehnike, tzv. otomanskih problema i otomanskih godina, a to su teme Zapada u slučaju Bečića i teme Istoka u slučaju Piščevića.

U knjizi Kostim utopije, Gojko Čelebić se bavi S.M. Ljubišom kao značajnim diplomatom na vrlo visokom položaju, poslanikom, što je u 19. vijeku predstavljalo diplomatski format i to je, prema riječima autora, prva studija o Ljubiši kao diplomati. Ovaj segment zauzima centralno mjesto u knjizi.

Budući da je malo pisaca pisalo o Dionisiju Mikoviću, značajnom kulturnom radniku, koji je imao i značajanu prosvjetiteljsku ulogu u Paštrovićima, uredniku velikog ilustrovanog kalendara Boka u Kotoru u prvoj polovini 20.vijeka, u knjizi Kostim utopije Gojko Čelebić daje važno mjesto ovom autoru koji je ostavio značajno djelo.
Rad o Miroslavu Luketiću je baziran na tome što je Luketićeva velika zasluga za Budvu i Paštroviće sakupljanje građe i jedna arhivska minuciozna djelatost , a on je “jedan od onih koji drži prošlost i sadašnjost na okupu kroz kartografiju, geografiju, aktivnosti prikupljanja građe, čuvanja od zaborava, bibliografiju kao vrlo poznat bibliograf”. Luketićevo djelo Kulturna baština I-II koju je objavila Narodna biblioteka Budve je značajan rad ne samo u zavičajnim već u znatno širim okvirima, smatra Čelebić. Za jednog autora, istoriografa, istoriopisca, esejistu, publicistu, je vrlo važno, ističe Člebić, ne samo da poživi fizički nego da bude svjedok što dužeg vremenskog perioda i da i sam vidi i sagleda funkciju svoga djela, da vidi samog sebe u više formata, što jeste upravo Mirov slučaj.
Na kraju, autor je istakao da je odlučio da u ovu knjigu uvrsti svoju opsesivnu temu kojom se bavi od mladalačkih dana i koju je započeo u drugom umjetnčkom formatu, a završio u žanru opere i upravo libreto za operu Izabeta i Đurđe otvara knjigu Kostim utopije.

“Izabeta i Đurđe, moj libreto za povijest ljubavi dvoje mladih, renesansnih ljudi plemićkog prorijekla (ona Mlečanka, on Crnojević sa Cetinja), dakle, libreto za istoimenu operu, ne otvara slučajno ovaj skromni izbor primorskih tema. Crnojevići su imali svoje posjede i rezidenciju u Budvi, a posljednji, ovaj koji mene interesuje (Đurađ) je iz Budve, uostalom, kao iz svoje kuće, sa svog posjeda, svaki put otplovio u Mletke i svaki put se tu, u kuću svoju primorsku, vraćao preko vode, pa i posljednji put (1501) kad je digao ustanak protiv Turaka, a oni ga sačekali i slomili.”