Četvrta Zekovićeva knjiga, poetski roman sklopljen od iskrenosti u percepciji odnosa je svojevrsni astrovodič kroz galaksije emocija i naizgled nedokučivih sretanja kao dvije asimptote, često pomenute u djelu.

Mnogi su poznali brojne kvalitete djela – jezičko i stilsko
bogatstvo, zvučnu, muzičku dimenziju, urbani izraz i sl. U osnovi poezije jeste emocija, koja je prirodno iskrena.

A što je odlučilo da ove puzle emocija i spoznanja u ovoj formi ponudi čitaocu i koliko računa sa recepcijom djela, autor Momčilo Zeković kaže: „U ovom slučaju sam pisao i pričao istovremeno sam sa sobom (svi znamo da je preporučljvo otići kod psihijatra i popričati o nekom problemu). Poželio sam da zauzmem ulogu tog doktora sa kojim ću pričati na način da ću pisati svoje opservacije na temu.

Preživio sam dosta gluposti, dosta lijepih trenutaka, ali sam ih sve sažeo u Puzlama. Percipiranje stvarnosti svakog od nas, budući da živimo u Crnoj Gori gdje smo uvijek pametniji za nekoga drugoga, za sebe obično ne umijemo da damo prave recepte, obično se svodi da ćakulamo o ružnim stvarima, a ne o lijepim jer ne možemo da podnesemo kad je nekome dobro, nažalost.

To percipiranje sam pokušao da ogolim, pa čak i nekoliko komentara koji su možda bili ružni za čitanje upravo su se odnosili na tu moju spremnost da iz jedne lirike i dobrog jezičkog izražaja pređem u vulgarnost koja je upravo trebalo da opiše onaj momenat ljudskosti koji traži da se ogoli.“



Pišući o sebi, pišemo i o drugom. Književnost ne daje odgovore jedinstvene za sve, ali postavlja pitanja bitnosti i bitnog na koja odgovaramo individualnim potragama. „Od ne znam kog doba prije nove ere, pa sve do ovog dvadesetprvog nove, sve se mijenjalo, ali mozak, jezik, glupost tipičnog muškog predstavnika, stajao je u istom mjestu svih prethodnih
vjekova.“

Je li ovo svojevrsno priznanje književna fikcija ili ipak fakcija autor „Muško-ženskih puzli: Knjige o njoj kaže“: „Džordž Martin je rekao da „Čitalac živi hiljadu života prije nego što umre… Čovek koji ne čita živi samo jedan.“

Konstanta ravnoteže u formuli uspjeha muško-ženskih odnosa je „u brzom vremenu u kojem živimo koje je u stvari postalo virtuelna stvarnost putem društvenih mreže i interneta, sve manje doživljavamo refleksiju stvarnosti na pravi način.

Živimo živote koji su bar u polovini slučajeva jedna velika prevara, počev od zakazane svadbe, velikog porodičnog ručka za 567 ljudi i raspada braka poslije devet mjeseci kad ovo dvoje nemaju jedno drugom ništa da kažu.

Kada se radi o očekivanjima, potrebno je zaista da porazgovaramo sami sa sobom, što su očekivanja zahtijevala od nas i što smo njima pružili onima koji su od nas čekali neki dobar momenat.



Došao sam u fazu da ne očekujem više ništa; očekujem da 48 sati unaprijed mogu da isplaniram i očekujem da i ja i druga strana to može da ispuni, neko obećanje. Sve u međuvremenu provodim u nekom stanju plivanja metar, dva, tri iznad zemlje u zavisnosti od
toga koliko je inspiracija dobra u tom trenutku.“

Na pitanje koje je najteže suočavanje umjetnika/stvaraoca, Zeković odgovara: „Nemam grđe suočavanje sa sobom nego što sam i kako sam opisao u knjizi. Mnogo toga je bila fikcija, ali nažalost previše onoga što me je jelo je i realno.

Moram priznati da i kad pišem pjesme, tu patetiku koju sam pisao skoro 30 godina, u koju više ne vjerujem, ali od toga živim i drago mi je kad vidim da ljudi pjevaju te pjesme, moram priznati da me to više nimalo ne dodiruje.

Kad bih mogao da pišem na neki drugi način, volio bih i da stvaram pjesme na drugi način.

Osnovno pitanje je koliko smo svi mi zajedno pošteni u bilo kojoj vezi, govoreći o muško-ženskim odnosima, što ne znači da neko ko se osjeća drugačije ne može ovu knjigu posmatrati i na taj način. Dakle, realnost najbolje stvaram kad je realna slika u pitanju, jer sam te momente možda proživio iz svog ili iz života nekih svojih bliskih prijatelja, pa sam mogao da slažem priču koja može da bude univerzalna i mislim da je univerzalnost prednost ove knjige u odnosu na sve drugo što sam radio“.



Sve ovo bi se moglo sažeti u sintagmu, koju je autor nazvao „konflikt prvog lica mijenjanog po padežima“.

„Jeste, mi smo Crnogorci i ljudi koji žive na ovom podneblju, definitivno mnogo sebični. Nama ne treba svih sedam padeža, mi samo mijenjamo naše ja kroz sve padeže jer mi smo uvijek ti koji jedemo sebe a i druge oko sebe. Imao sam ideju da se knjiga zove Instrumentalizacija, upravo instrumentalizacija samog sa sobom.

Mada, svi pokušavamo pomoću svjetala da izađemo iz nekakvog okvira. Vi znate koliko znači u malom gradu objaviti ovakvu knjigu i onda ja sam putem trača odjedanput poslije sedam dana shvatio da je svo Cetinje knjigu kupilo. Moram priznati, moraću da razmislim zbog porodičnog budžeta da li da napišem još jednu
rigidniju knjigu od ove jer bih možda popravio budžet.

Jer definitivno, od rijaliti šoua koji se svakodnevno dešava, a mi živimo jedan rijaliti posljednjih 30 godina, non-stop smo u nekakvom embargu, pa smo u kojekakvim krizama, daćemo vam ovo, daćemo vam..ali sjutra, a toga sjutra ne fali evo 30 godina prođe nam život i zamislite da nemam još malo mašte koja mi je ostala, da ne pišem i ne stvaram.“

„Što bi izabrao kad ne bi imao što da izgubiš?“ – piše na jednoj otvorenoj karti djelu. Je li sloboda nužno u izboru, ili je floskula sloboda izbora?

„Mislim da svakom čovjeku poslije dva dana te nekakve imaginarne slobode uz želju da pobjegnemo iz kaveza naše slobode, ne mogu je drugačije nazvati bez kavezom u koji živimo, svako na svoj način. Onda se opet kod nas desi neki novi momenat, da se penjemo na neko novo mjesto u kavezu, misleći da će tamo biti nešto bolje i tako vrtimo u krug.

Onoga trenutka kad shvatim da o tome ne treba da mislim, počinjem da živim na način da više ne biram jer ako sam ušao u razmišljanje da li sam izabrao na kvalitetan način i da li ću tim izborom izgubiti slobodu u bilo kojem smislu riječi ulazim u problem i moj zatvor je grđi od onoga recimo iz Andrićeve Avlije.

Trudim se da iza svoje ograde pomilujem komšijinu mačku, nahranim psa, osvrnem se na vremenske prilike i u skladu sa tim pokušavam da biram sebi nekakve trenutke u danima koje dišem. Svi imamo velike filozofije i jako smo pametni, a uglavnom ostajemo učaureni upravo u tom nekakvom virtuelnom svijetu. Svi smo navučeni na tu priču da želimo da vidimo brojne preglede i lajkove.“, a ustvari uvijek dođe trenutak kad se suočavamo sa običnim, svakodnevnim stvarima.



„Non-stop sam na magistrali između dileme i rješenja. Znate da rješenje konačno ne postoji. Mislim da treba da budemo na putu da se vratimo sebi i da bukvalno sami postavljamo sopstvene ciljeve. Sve ovo drugo što nam rade nema smisla i čini mi se da sam konačno došao do shvatanja da ne želim da budem dio toga. Želim u nekim svojim svjetovima i ne želim da izgubim ono što sam izabrao, a ne želim ni da biram nešto što ću da izgubim“ – završio je odgovor autor Muško-ženskih puzli Momčilo Zeković.

Multimedijalno veče upotpunio je između ostalog i kratak film umjetnika Milutina Obradovića inspirisan knjigom „Muško-ženske pule: Knjiga o njoj“, zaključuje se u saopštenju iz JU Narodne biblioteke Budve.