Foto: Grad teatar

U “Radničkoj cesti” prati se priča o dvojici radnika – Ediju, koga tumači Bernard Tomić, i Đuru, koga glumi Domagoj Janković. Njih dvojica rade u fabrici za izradu elektroničkih komponenti za kineske mobilne telefone i oni otmu konsultanta koji dolazi da restrukturiše njihov posao, što posljedično znači i gubitak njihovih radnih mjesta. Oni su uvjereni da je konsultant Kinez, ali on je ipak “naš čovjek”, Franz (Franjo) Haler, koga glumi Goran Grgić. Sve se to događa tokom nekoliko sati jedne noći u praznom postrojenju, a tu je još i mladi noćni čuvar, nedavno diplomirani politikolog Tomo, koga igra Matej Đurđević.

Na festivalu “Grad teatar” premijerno je prikazana integralna verzija nikad odigrane predstave na temu iz radničkog života, montirana iz petnaest fragmenata. “Radnička cesta” se bavi prekovremenim radom, nesigurnostima, otuđenošću, neizbježnim ciklusima kriza koje post-kapitalizam, a posebno pandemija korona virusa donosi u živote radnika, kao i problematizacijom otpora, te lijevog nasilja u svijetu u kojem je ljevica preokupirana identitetskim pitanjima i vrijednostima (temama koje radnici doživljavaju elitističkima i stranima), teškoćama međuklasne komunikacije i jasne definicije područja borbe.

Sama ideja je predpandemijska i dodatno je aktuelizovana pandemijom. Ideja je bila da se po motivima Burkeovog “Gagarinovog puta” napravi potpuno novo djelo. Zadržana je osnovna struktura, odnosi likova i tematske smjernice, ali je to aktuelizovano i kontekstalizovano. Burkeov tekst mu je samo ishodište ili motivacija.

Borut Šeparović je nakon prikazivanja “Radničke ceste” kazao da je pod velikim utiskom, jer je riječ o crnogorskoj i regionalnoj premijeri.

“Nikada ovo nismo prikazali u kontinuitetu. Nije riječ o pozorištu, a ni o filmu. Ambijent je predivan i zanimljivo je bilo gledati kako ove rečenice iz jednog klaustrofobičnog prostora s ‘Radničke ceste’ djeluju u nekom prostoru koji je, možda nekada davno, bio upravo ljetovalište za radnike.”


Foto: Grad teatar

Na pitanje kako gleda na budućnost, a uzevši u obzir pesimizam “Radničke ceste”, Šeparović je kazao da se i sam pita koji su načini borbe.

“Tamo gdje je očaj najveći, tamo i reakcija mora bit najjača - kaže jedan od likova. Ideja o promjeni postoji, moraće doći odozdo i povezivanjem ljudi. Mogla bi se izvesti preko interneta, ali nismo do sada vidjeli da to funkcioniše. Krhke su stvari, nezadovoljstva je puno, ali se to kanališe. Dajte ljudima da pišu komentare po društvenim mrežama i ispucaće se, dajte im alkohol, narkotike, ljekove i oni izduše. Da li su srećni, to je posebno pitanje”, kazao je on.

Dramaturškinja Ana Prolić je istakla da ono što je budvanska publika vidjela nije ni predstava ni film, ali je otkrila da su probe bile pozorišne.

“Ovo je bio prvi put da smo i mi odgledali djelo u komadu i doživjeli na velikom platnu, tako da je bilo jako uzbudljivo. Drago nam je da se ova premijera dogodila u Budvi”, kazala je Prolić i dodala da je tokom snimanja “Radničke ceste” vodila dnevnik.

“Dogodilo se to da su se tokom projekta teme same širile - korona, prava radnika i slično. Ja sam prvi put tokom proba shvatila da ja nisam samo dramaturškinja i profesorica na Akademiji, već sam i radnica. To mi je, moram priznati, bila dosta šokantna spoznaja. Onda sam u tom dnevniku sve više pisala o tim temama, poziciji samostalnih umjetnika u vrijeme korone, ali i uopšteno o nama svima. U dnevniku ima mnogo pitanja sa procesa s kojima smo se sretali gdje zapravo nismo mi vodili proces, već je proces vodio nas”, kazala je Prolić.

Borut Šeparović je, osim što je autor, reditelj i snimatelj slike i zvuka, uz Anu Prolić, bio zadužen za tekst i dramaturgiju, dok je Konrad Mulvaj radio montažu i obradu slike i zvuka. Zvuk i muzika su djelo MONTAЖ$TROJ-a.

Prolić i Šeparović će večeras na Trgu pjesnika u Starom gradu govoriti o projektu “Radnička cesta”, a moderator će biti Bojan Munjin, novinar i pozorišni kritičar.