S obzirom na vijesti iz ekonomije, mnogi već smatraju da bi kriza izazvana pandemijom koronavirusa mogla biti još veća od sloma berzi i privrede 1929. godine. Pad akcija je već nadmašio i krizu koju je izazvao bankrot finansijske kuće Lehman Brothers 2008.

Nurijel Rubini, istaknuti ekonomista i bivši savjetnik američkog predsjednika Klintona, u listu Gardijan piše da nikada u istoriji nismo vidjeli ovo što se sada zbiva:

“Velika depresija” 1929. je počela slomom na Vol stritu, ali posljedice su se postepeno širile po svijetu više od tri godine. I 2008. se tek polako vidjelo u kojoj mjeri se svijet novca upustio u vratolomne poduhvate. U oba slučaja je bilo vremena da se stvore mjere i instrumenti s kojima bi ekonomija ipak još donekle mogla da funkcioniše.

Srljamo u recesiju – ali kakvu?

Ali u ovoj krizi koju je izazvala pandemija nije riječ o tri godine, nego o tri sedmice u kojima se čini da je ekonomija potpuno stala. Dovoljno je izaći na ulicu – ako je to uopšte dozvoljeno – pa da se vidi ono što još prije par mjeseci nismo mogli ni da zamislimo: čitav ekonomski život je praktično sveden tek na obezbjeđivanje osnovnim namirnicama.

I prije nego što su ulice postale sablasno puste i dok virus još nije bio ni u najavi, vodeći njemački ekonomisti su procijenili da sigurno srljamo u recesiju.

Ali još niko ne može reći koliko će duboko ekonomija pasti – i koliko će to stanje dugo trajati. Jer za razliku od udarca 1929, ovo je sličnije plimskom talasu koji se valja preko čitave planete i ne nazire se kraj nevoljama.

U ekonomiji obično svaki pad znači pripremu za sljedeći rast. No Rubini u svom tekstu nagađa da krivulja rasta neće biti oblika slova „V“ ili „U“, ne misli ni da će biti „L“ – nego jednostavno „I“. Prema dolje – i ništa više.

On smatra da je došao trenutak za države i njihovu podršku: samo centralne banke su dovoljno moćne da krenu u takvu spasilačku akciju. Njemci govore o sipanju para “iz helikoptera“, niotkuda. Tako bi se pomoglo firmama koje inače dobro posluju, ali im prijeti bankrot. I njemačka vlada obećava da zbog korona-krize neće biti zatvaranja pogona, ali u kompanijama širom svijeta se širi osjećaj potpune bespomoćnosti.

Evropska centralna banka je već najavila program dimenzija preko jednog biliona eura, slično najavljuje i američki predsjednik Tramp. Tamo je i stopa nezaposlenosti doslovce eksplodirala preko noći na preko 20 odsto.

No ima ekonomista koji ne misle da su intervencije centralnih banaka rješenje svih problema: one su redom još odavno spustile svoje referentne kamatne stope sve do nule, a i masovni otkup državnih obveznica u Evropi čak i prije korona-virusa nije donio očekivani brzi ekonomski oporavak u čitavom nizu država zone eura. Među njima je i Italija i nema nikakve sumnje da se tamo sad moraju preduzimati obuhvatne fiskalne mjere.

O ovome će se učiti u školama

Ali trenutno zapravo nije problem novac: novac je tu jer građani i nemaju gdje da ga potroše – čak i ako čitav stan napune tjesteninom i toalet-papirom. Osnovni problem je drugi prastari zakon ekonomije: brzina kojom se novac okreće. Dok su pogoni pusti, brodovi prazni i usidreni, avioni parkirani, okreće se zaista samo oko onog najosnovnijeg.

Sve su to elementi ekonomske računice kakve još nikad nismo vidjeli. Hoće li ta poplava novca onda izazvati inflaciju? Ili će firme masovno morati u stečaj i nezaposlenost će biti tolika da će novac postati još vrjedniji nego što je danas?

O ovoj krizi će se sasvim sigurno učiti u ekonomskim školama i na fakultetima. Šta će pisati u tim udžbenicima? Nažalost, tu je svaka ekonomska prognoza pouzdana kao gledanje u talog kafe.




Izvor: Cdm
Foto: ilustracija