Foto: Printscreen: Youtube/RTV Budva

"Uglavnom, kao što ga je i Jegor Stroganov radio svojeručno i svaki kamen nosio i ugrađivao u put i pravio stazu, tako će i neko ko bude rekonstruisao taj put opet prolaziti kroz neku tu istorijsku priču. Sa jedne strane, ako to stvarno bude pozitivno doživio, moći će da osjeti kako je bilo jednom čovjeku, i to jednorukom, da gradi takav put nekada", kazala je Kotarac.

Kako je naglasila, TO Budva želi da u najljepšem smislu vrati ovaj put prvobitnoj namjeni.

"Dakle, da njime prolaze ljudska stopala, prosto da ljudi imaju neku komunikaciju, da poveže manastir Praskvicu sa Čelobrdom. Onda, jedan dio puta koji je vodio do Miločera je vjerovatno bespovratno izgubljen. Ali, na tom dijelu od Praskvice do Čelobrda, gdje je planirano da se napravi i odmorište, tu već postoji prirodno odmorište samo što će sada sve to biti mnogo ljepše. To će biti jedna velika turistička atrakcija, a svakako i manastir Praskvica i uopšte taj dio Paštrovića je jedan od najatraktivnijih na našoj rivijere", istakla je ona.


Jegorov Put, Foto: Igor Damjanović/Russia Beyond

Biće, kako je pojasnila, potrebno očistiti put od sitnog i velikog rastinja. Tamo gdje su gazišta uništena ili oštećena biće potrebno ista oporaviti, a put prilagoditi da bude bezbjedan i da može njime da se hoda.

"Kada smo započeli turu od Brajića do manastira Praskvica svi smo prošli Jegorovim putem. Razmišljali smo da li da u stvari magistralom dođemo do manastira što bi bilo lakše, ali kad smo već toliko kilometara prošli odlučili smo da prođemo i tu dionicu od 800-900 metara. Mislim da je to bio jedan od čak najatraktivnijih poteza, posebno našim prijateljima iz Rusije i Ukrajine koji su bili sa nama u toj pješačkoj turi, a pokazalo se da su oni veliki ljubitelji pješačenja pa su bili u većini tura", kazala je Kotarac.

Podsjetimo, TO Budva je za rekonstrukciju i sanaciju Jegorovog puta izdvojila nešto više od 80 hiljada eura. Od onog trenutka kada izvođač uđe u radove i kada vremenski uslovi budu takvi da on može da pristupi radovima, preciziran je rok od 90 dana da se radovi završe.

Jegorov put, djelo je Rusa Jegora Stroganova, oficira koji se krajem 18. vijeka zamonašio u manastiru Praskvica. Put koji se protezao od miločerske plaže do Čelobrda Stroganov je krčio punih deset godina.

"Ovaj put od mora do ovog mjesta radeći deset godina svojim rukama izgradi Jegor Stroganov kaluđer iz Rusije početkom XIX vijeka, zahvalni seljani", piše na spomen tabli koju su mještani na lokalitetu Jegorovog puta postavili 1971. godine.

O Jegorovom putu na Književnom festivalu "Ćirilicom" koji je krajem ljeta održan u našem gradu govorila je i arhitektica Jelena Lazić, a na večeri posvećenoj budvanskoj kulturnoj baštini ona je, pored ostalog, kazala:


Lazić, Foto: Nikola Todorović

"Danas je ostao sačuvan samo dio trase originalnog puta – onaj od manastira Praskvica do Čelobrda. Dio kroz Miločerski park je izgubljen. Ovaj dio stepeništa je uništio vrisak modernog vremena i brzih saobraćajnica. Jadranska magistrala presjekla je Jegorov put, zavjet ćutanja je grubo presječen riječima moderne. Kao na Munkovoj slici, vrisak bez zvuka, ali taj vrisak osjećamo. Umjesto da nas navodi duhovni GPS, mi smo odabrali digitalni. Izgubili smo smjer u smjeru. Da bi se sačuvao Jegorov put od zaborava, odmah treba pristupiti rekonstrukciji i sanaciji trase. Cilj je turistički valorizovati put, uz maksimalno poštovanje zatečenog stanja. Isto kao što stare bedeme ne treba rušiti, jer kažu više ne sluze svrsi, tako ne treba ni izgubiti stare puteve. Put je put, uvijek nekome potreban. Oštećenja se vremenom povećavaju, što od dejstva same prirode, što od dejstva ljudi. U ovom slučaju, iako put nije bio pod zaštitom, rekonstrukcija treba da oživi stari put, uz maksimalno očuvanje ambijentalne vrijednosti i uz striktno poštovanje istih tehnika obrade i gradnje koje su zatečene na terenu", naglasila je Lazić, koja je takođe i autorka kratkog filma „O značaju i značenju Jegorovog puta“.



Čudesna priča o jednorukom graditelju iz Rusije

U nastavku prenosimo u cjelosti i tekst koji je pod nazivom "Jegorov put - čudesna priča o jednorukom graditelju iz Rusije" objavio naš pokojni sugrađanin i nekadašnji predsjednik Opštine Budva Vlado Duletić (1952-2017):


Duletić, Foto: Arhiva/Časopis za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore "Komuna"

Visoki oficir carske Rusije Jegor Stroganov se negdje pri samom kraju XVIII nenajavljeno obreo u manastiru Praskvica, iznad Miločera u Paštrovićima. Na taj korak se odlučio nakon dvoboja sa jednim carskim kapetanom, koji je želio da izigra veliku ljubav njegove prelijepe kćerke Jekatarine. Zbog toga je Jegor svog nesuđenog zeta izazvao na dvoboj. Po ondašnjim pravilima, prvi je pucao prevrtljivi kapetan koji je tom prilikom teško ranio u ruku Stroganova. Ali, zdrava desna ruka Jegorova nije promašila - kapetan je pao smrtno pogođen.

Dugo liječenje nije pomoglo, pa se stoga Jegorova lijeva ruka morala amputirati. Kada je konačno zaliječio rane zadobijene u dvoboju, vratio se kući, ali nije zatekao svoju kćerku jedinicu i mezimicu. Punih sedam godina je uzalud lutao od manastira do manastira tražeći svoju kćerku Jekatarinu. Međutim, nije uspio da je pronađe, niti da sazna gdje se sklonila. Pritusnut velikom mukom i nevoljom stigao je u Praskvicu, gdje je starom igumanu Savu Ljubiši kazao da je Rus i da hoće da ostane i radi u manastiru. Naglasio je da jedino želi mir i da ćuti do kraja života. Svoju tajnu i nesreću nije htio nikome da povjeri.

Pošto se smjestio u zasebnu manastirsku sobu, Jegor je sebi odredio zadatak, koji se sastojao u tome da kamenim putem poveže morsku obalu sa selom Čelobrdo, koje nadvisuje Sv. Stefan i manastir Praskvicu. Naoružan gvozdenom voljom, jednom rukom je godinama krčio bespuće. Starim carigradskim maljem razbijao je sivi i ljuti primorski krš, slagao kamenje, zidajući stepenike i podzide. I tako je, malo pomalo, nastajao kameni i strmeni put, nazvan po njemu Jegorov put.

Onda je u Praskvicu, u smiraj jednog ljetnjeg dana, pristigao još jedan Rus, mladi monah Jelisej, o kome se - takođe - ništa nije znalo. Ovom Jelisejevom dolasku u manastir prisustvovao je i stari isposnik Jegor. Kada je ugledao starca, tek pristiglom mladom kaluđeru su oči zasuzile, ali to niko od prisutnih nije zapazio. On će kasnije danima sjetnim pogledom ispraćati oronulog Jegora kako odlazi na posao neumornog graditelja puta.

Nakon četiri godine mladi Jelisej se teško razbolio, počeo naglo da vene i nestaje. Kada je uvidio da mu se neumitno približava kraj, zatražio je da mu zapale svijeću i u njegovu ćeliju dovedu starca Jegora. Zamolio je ostale monahe da ih ostave same.

I tako, dok je sjedio i posmatrao kako se gasi jedan mladi život, stari Jegor je najednom sav pretrnuo i ublijedio. U utuljenom Jelisejevom pogledu prepoznao je tako dragi lik svoje kćerke jedinice i ljubimice, zbog koje se svojevremeno - ne našavši je u Rusiji - otisnuo u dalek i nepoznat svijet, da tihuje tu pored mora i da gradnjom puta bar privremeno potisne svoju muku života.


Foto: Primorske novine

Čvrsto stegnuvši kćerkinu iznemoglu ruku, starac Jegor je gorko zaplakao nad svojom sudbinom. Nedugo zatim, njegova mezimica Jekaterina je izdahnula. Istog dana je i sahranjena, a kaluđeri su se dugo snebivali kada su u liku preminulog Jeliseja, koga su zavoljeli, spoznali mladu i lijepu djevojku. Zavjetovali su se da će ovu tajnu čuvati kao svetinju.

Slomljen i izmučen svim onim što mu se u životu neprijatno događalo, već uveliko oronuli starac, nastavio je da kleše kameni put. Radio je još godinu, dvije, sve dok na Čelobrdu nije postavio i posljednji kameni stepenik. Posao, u koji je utkano desetak godina teškog i strpljivog rada, bio je konačno završen. Jegorovim putem Miločer je povezan sa Čelobrdom. Bilo je to negdje pred sam dolazak Napoleonove vojske u ove krajeve (1808. godine).

Uskoro potom, starac Jegor se zatvorio u svojoj ćeliji. Obuzele su ga tamne i mračne misli. Počeo je da kopni. Predosjećajući skoru smrt ispovijedio se kaluđeru koji je brinuo o bolesnom Jeliseju, odnosno o njegovoj - kako se na kraju ispostavilo - kćerki jedinici Jekaterini. Ispričao je tada kaluđeru da je bio visoki carski oficir Rusije i sve ono što je uslijedilo potom...

Ubrzo nakon ispovijedanja, stari Jegor Stroganov se na onaj svijet pridružio svojoj kćerki ljubimici. Sahranjen je u porti manastira Praskvica, gdje i dan danas stoji ploča na njegovom grobu.

Ova čudesna i potresna priča o Jegoru i njegovoj kćerki jedinici Jekaterini, kao i o njegovom kamenitom putu od same morske obale do na vrh Čelobrda, poslužila je dramskom piscu Vidi Ognjenović kao inspiracija da napiše dramu „Jegorov put“, koja je premijerno izvedena na budvanskom „Gradu teatru“.

S druge strane, mnoge ruske turiste, koji u sve većem broju borave na Budvanskoj rivijeri, zaintrigirala je neobična i nesrećna sudbina dvoje sunarodnika, oca Jegora i njegove kćerke Jekaterine. Zato oni veoma rado posjećuju manastir Praskvicu, a naročito vole da prošetaju putem koji je jednom rukom, nakon desetak godina napornog rada i ćutanja, sagradio njihov carski oficir Jegor Stroganov.



D.B./M.S.