Ilustracija, Foto: Pexels (Karolina Grabowska)

Ko je kriv?

Iako je povremeno ugađanje djeci bezopasno i u određenim situacijama čak i poželjno, kod nekih roditelja ono preraste u naviku, a to je uvijek kontraproduktivno. Takvim roditeljima obično je teško da kažu “ne” svojoj djeci, da im postave granice i uskrate privilegije u slučaju nepoželjnog ponašanja. Osim toga, kao posljedica bržeg tempa života, odgovornijih i kompleksnijih poslovnih uloga, u odnosu na raniji period, roditelji nijesu u mogućnosti u svakom trenutku da budu na raspolaganju svojoj djeci. Kao rezultat toga, veliki broj roditelja se trudi da udovolji svim djetetovim željama i zahtjevima kako bi na neki način nadoknadili fizičku odsutnost i kako bi zajedničko vrijeme dijete upamtilo kao pozitivno. Međutim, neselektivno i nekritičko ugađanje djeci može samo da naškodi, kako u društvenom, tako i u razvojnom smislu. Shodno tome, glavni zadatak roditelja jeste rad na sebi, budući da se razmažena djeca ne rađaju, nego se odgajaju.

Kako se ponaša razmaženo dijete?

Roditelji koji “razmaze” svoju djecu i te kako to prepoznaju. Djeca su gruba prema njima, ne žele da dijele stvari i igračke sa drugom djecom, ne mare za potrebe i želje drugih, zanemaruju pravila i opomene, a ukoliko im se uskrati nova igračka ili druga povlastica, slijedi izliv bijesa, plača i tugovanja. Kako je nastalo takvo ponašanje? Većina roditelja popusti pred zahtjevima svog djeteta (na primjer ipak mu kupe željenu igračku koju je tražilo) jer žele da dijete prekine nepoželjno ponašanje (npr. plakanje i valjanje po podu). Na ovaj način, roditelj ne sprečava nepoželjno ponašanje, on ga ojačava i podstiče. Kad god popustimo djeci dok plaču ili se ljute, implicitno ih učimo da je plač i bijes sredstvo za postizanje ciljeva. To znači da će sljedeći put kad se dogodi slična situacija ponovo plakati jer je naučilo da će na taj način dobiti ono što želi.

Djeca prirodno pokušavaju da testiraju granice (to je dio načina na koji uče). Stoga, kada se granica pomakne (roditelj popusti), umjesto da bude zadovoljno, dijete je ponovo testira kako bi vidjelo može li je još malo pomaknuti dok konačno ne preuzme kontrolu. Treba imati na umu da ovakvo ponašanje nije svjesno i zlonamjerno, već je posljedica urođene dječije znatiželje i potrebe za istraživanjem.

Da li razmaženo dijete postaje razmažena odrasla osoba?

Budući da razmažena djeca često nijesu u prilici da nauče kako da se nose sa frustracijom i rješavaju sopstvene probleme, mogu da odrastu u razmažene odrasle koji vjeruju da im svijet ,,duguje” sve što požele. Mogu im nedostajati životne vještine koje su neophodne za uspješno odgovaranje zahtjevima odrasle dobi. Takođe, ako se djetetu neprekidno ugađa i ne pruža mu se prilika da čuje ,,ne” , ono nikada neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje potrebe, osjećanja i želje. Posljedično, može imati problema u stvaranju i održavanju prijeteljstava, a drugi ljudi mogu ga percipirati kao neugodnu, egocentričnu i sebičnu osobu.

Šta roditelji mogu da učine?

Iako je većina roditelja svjesna da je njihovo dijete razmaženo, često mogu da se osjećaju bespomoćno da učine bilo šta po tom pitanju. Kako biste povratili kontrolu, neki od koraka koje možete napraviti su sledeći:

1) Osigurajte dosljednu disciplinu i prirodne posljedice

Djetetu možete da pružite sve što mu je potrebno, a istovremeno da ga učite odgovornosti. Možete mu dopustiti da gleda televiziju, ali ne predugo i dok ima domaće zadatke. Slično, možete mu dati smartfon, ali pratiti kako ga i koliko koristi. Uskraćivanje povlastica ili odbijanje uz objašnjenje zašto neće dobiti ono što želi je ključ uspjeha. Sa djetetom prethodno dogovorite prirodne posljedice u slučaju da ne ispoštuje i ne završi ono što se od njega očekuje. Da bi granica imala smisla, mora imati posljedicu. Na primjer, ukoliko odbije da pokupi svoje igračke po završetku igre, sklonite ih na 24 sata. Bez vikanja i bez prijetnji. U početku će dijete plakati i negodovati, ali ubrzo će naučiti da igračke mora da “zaradi” poželjnim ponašanjem (npr. da ih pokupi i odloži nakon igre).

2) Budite podrška

Sledeći put kada vaše dijete doživi tantrum, dopustite mu da ,,bude” sa svojim emocijama. Nije vaš zadatak zaustaviti taj trantrum, već biti tu kraj njega i pružiti mu podršku. Važno je djetetu dati do znanja da se njegova uznemirenost prepoznaje i prihvata, ali da to nije razlog da se povinujete njegovim zahtjevima. Umjesto toga, jednostavno recite : ,, Vidim da si trenutno jako uznemiren/a, kada se smiriš, razgovaraćemo o tome”. I dajte djetetu ,,time-out” kako bi se moglo smiriti. Time priznajete djetetove emocije, bez prekoračenja bilo kakvih granica.

3) Da li svoju djecu pretjerano zasipate poklonima

Mnogi roditelji zasipaju svoju djecu skupim poklonima i igračkama i nikada ne zahtijevaju od njih da ih “zarade” i prepoznaju vrijednost takvih predmeta. Ukoliko im konstantno dajemo sve što požele, djecu ne učimo zahvalnosti, a ako nikada ne moraju da čekaju, ne učimo ih strpljenju. Treba imati na umu da se nijedna igračka, poklon ili materijalna nagrada ne može mjeriti sa roditeljskom pažnjom, ljubavlju i kvalitetno provedenim zajedničkim vremenom.

4) Budite dosljedni

Neophodno je u potpunosti se obavezati i posvetiti promjeni koju želite da postignete. Ako to učinite površno ili nedosljedno, bolje je uopšte ni ne počinjati. Na taj način dijete će biti zbunjeno i to će mu donijeti više štete nego koristi. Djeca napreduju u stabilnosti i dosljednosti, pa je održavanje navedenih granica (većinu vremena) jedna od najzdravijih stvari koje možete učiniti za svoje dijete.


Izvor: Roditelji (Piše: mr Aleksandra Vujović, psihološkinja)