Nastala po pripovijetci Iva Andrića iz 1946. godine, u dramatizaciji Siniše Kovačevića, monodrama „Zlostavljanje“ je priča koja opominje, hrabri, a u jednu ruku i hvali sve one koji su na određene načine bili žrtve psihičke ili fizičke torture i progona.

OŽILJCI

Uvjerljivo i izražajno, Todorović je kroz lik Anice napravila jednu vrstu omaža svim ženama koje su u različitim životnim situacijama postale nesvjesne svog lika u ogledalu. Za sve one, kako i tekst replicira, koje su neotporne na tuđi egoizam ostale sahranjene u temeljima porodice. Ova predstava je i odraz svih nas koji često ne gledamo dalje od privida, a umijemo da budemo laki na jeziku, a kruti u saosjećaju. Jer, šamari dolaze u različitim oblicima, često zamaskirani u blještavoj spoljašnosti čija osornost urušava samopouzdanje. Zbog toga i u stidu bez samoodbrane, žrtve i ne znaju na šta da se požale.

Ožiljci koji se ne vide, kako je Todorović kazala nakon izvođenja predstave, umiju da budu dublji od onog što se vidi na koži.

- Anici bi šamar možda i lakše pao, ali ona i govori da ne može da spava, jer on nju konstantno proganja. Kada se ona udala za njega nije bio takav, preokret se desio u jednom momentu i on tu svoju ličnost pokazuje samo njoj. Svi u gradu misle kako je ugledan privrednik, vrlo uljudan, uslužan, pomaže siromašnima, ko će Anici vjerovati šta se njoj dešava svake noći pred spavanje i zašto ona ne može da spava. Izuzetno joj je bilo teško i jedini izlaz je bio da ga napusti, što je i uradila – kazala je Todorović.

HRABROST

Odluka da ga napusti i spasi se, kako je rekla, odlika je hrabrosti – kako tada, tako i danas.

- I dalje imamo slučajeve u kojima žene trpe jer nemaju gdje da odu, svjesne da ih neće primiti kući, ne znaju šta da kažu ocu. To je velika hrabrost i Anice tada i današnjih žena. Ipak, ona je uprkos svemu odlučila da ode u siromaštvo, ostane bez ičega, na ulici, ali da bude srećna i spasi sebe – objasnila je Todorović.

Zlostavljač u ovom slučaju, kako je kazala Todorović, nije svjestan unižavanja jer mu je ona dobrodošla kao plijen pred kojim će da pokazuje osjećanje osornosti, želje za pokazivanjem i uspjehom.

- On ne vidi ništa loše u tome, pogubio se u svom egu. U suštini, on je egomanijak koji se hrani svojim pričanjima i potreban mu je neko da ga sluša. Nije svjestan toga, ali jeste određenih stvari koje bi mogao da učini, jer on nju pita: Ti stvarno misliš da ja ne bih mogao da ubijem? – kazala je Todorović.


(Pobjeda)