Foto: Pexels
"Djeca se vraćaju onome što je njihov život bio prije dva mjeseca, tako da obično je u pitanju veliki strah od izlazka iz ove nove zone komfora koju su stekli u toku ljetnjeg raspusta", istakla je ona.
Roditelji, kako je napomenula, posebno trebaju obratiti pažnju na odnos djeteta prema školi i novim obavezama.
"Naravno treba obratiti pažnju i na sam polazak u školu. Ukoliko postoji kod djeteta povećan strah koji može da traje malo duže, na primjer više od mjesec dana, onda je potrebno više obratiti pažnju. Vjerovatno je dijete u cijelom tom procesu i naišlo na neki zastoj, a u drugim slučajevima ukoliko postoji neki optimalan strah koji ne narušava generalno funkcionalni strah onda nema razloga za brigu", ističe Milić Božović.
Prva nedjelja škole je najvažnija, a djeca treba da se osjećaju sigurno i ušuškano i dobrodošlo.
"Vaspitač treba da motiviše kroz kontakt djecu i da ih privoli kako bi se privikli na novi ambijent", kazala je ona.
Praćenje djece u vrtić i školu zavisi od djeteta do djeteta.
"Nekoj djeci jeste potrebno da imaju roditelja koji drži za ruku i da im poruku da je tu. Nekoj djeci to nije potrebno. Moj savjet je uvijek da gledamo u dijete, a ne u roditelja. Odnosno, da taj roditelj gleda isključivo u dijete, a ne u svoju potrebu da bude sa njim ako zaista to djetetu ne treba. Sve zavisi, kažem opet, od djeteta i trebamo da slušamo potrebe u odnosu na sam polazak u školu", istakla je Milić Božović za Budvansku hroniku, Radija Budva.
Ona ističe da vraćanje djece kući u slučaju negodovanja i plakanja, nije dobra ideja.
"Ne treba ih nikako vraćati kući, to je prvo. Treba im prvo reći da je plakanje apsolutno u redu reakcija na strašnu uznemirenost koju oni osjećaju. Nekad djeca osjećaju strah pa plaču,
odnosno refleksuju emociju tuge, u tim situacijama roditelj treba da mu bude blaga podrška s jedne strane, ali da ga pusti da ide u školu, a s druge strane vaspitač ili učitelj da budu oni koji će umjesto roditelja biti simboli sigurnosti za to dijete", zaključila je Milić Božović.
D.P.