05-09-2024

Vaspitači i učitelji da budu simboli sigurnosti i roditelja u vrtićima i školama

Psiholog i psihoterapeut Nada Milić Božović, ističe da je važno djecu polako privikavati na nove radne navike kroz postepeno uvođenje zadataka, jer se djeca vraćaju obavezama nakon pauze od dva mjeseca. Ona takođe napominje da ne pada svakom djetetu jednako početak i povratak u školu, te objašnjava kako mališanima olakšati ovu obavezu.

Vaspitači i učitelji da budu simboli sigurnosti i roditelja u vrtićima i školama | Radio Televizija Budva

Foto: Pexels

"Djeca se vraćaju onome što je njihov život bio prije dva mjeseca, tako da obično je u pitanju veliki strah od izlazka iz ove nove zone komfora koju su stekli u toku ljetnjeg raspusta", istakla je ona.

Roditelji, kako je napomenula, posebno trebaju obratiti pažnju na odnos djeteta prema školi i novim obavezama.

"Naravno treba obratiti pažnju i na sam polazak u školu. Ukoliko postoji kod djeteta povećan strah koji može da traje malo duže, na primjer više od mjesec dana, onda je potrebno više obratiti pažnju. Vjerovatno je dijete u cijelom tom procesu i naišlo na neki zastoj, a u drugim slučajevima ukoliko postoji neki optimalan strah koji ne narušava generalno funkcionalni strah onda nema razloga za brigu", ističe Milić Božović.

Prva nedjelja škole je najvažnija, a djeca treba da se osjećaju sigurno i ušuškano i dobrodošlo.

"Vaspitač treba da motiviše kroz kontakt djecu i da ih privoli kako bi se privikli na novi ambijent", kazala je ona.

Praćenje djece u vrtić i školu zavisi od djeteta do djeteta.

"Nekoj djeci jeste potrebno da imaju roditelja koji drži za ruku i da im poruku da je tu. Nekoj djeci to nije potrebno. Moj savjet je uvijek da gledamo u dijete, a ne u roditelja. Odnosno, da taj roditelj gleda isključivo u dijete, a ne u svoju potrebu da bude sa njim ako zaista to djetetu ne treba. Sve zavisi, kažem opet, od djeteta i trebamo da slušamo potrebe u odnosu na sam polazak u školu", istakla je Milić Božović za Budvansku hroniku, Radija Budva.

Ona ističe da vraćanje djece kući u slučaju negodovanja i plakanja, nije dobra ideja.

"Ne treba ih nikako vraćati kući, to je prvo. Treba im prvo reći da je plakanje apsolutno u redu reakcija na strašnu uznemirenost koju oni osjećaju. Nekad djeca osjećaju strah pa plaču,
odnosno refleksuju emociju tuge, u tim situacijama roditelj treba da mu bude blaga podrška s jedne strane, ali da ga pusti da ide u školu, a s druge strane vaspitač ili učitelj da budu oni koji će umjesto roditelja biti simboli sigurnosti za to dijete", zaključila je Milić Božović.

D.P.