Foto: Narodna biblioteka Budve

Festival će otvoriti predsjednik opštine Budva Marko Carević, a na otvaranju će govoriti i predsjednik Savjeta za kulturu u Opštini – dr Predrag Zenović.

Na otvaranju festivala nastupiće hor „Sv. Jevstatije Prevlački“, a u programu pod nazivom „Slovo o Svetom Stefanu Štiljanoviću“ učestvuju otac Predrag Šćepanović i akademik Siniša Jelušić.

Stefan Štiljanović je rođen u Paštrovićima u drugoj polovini XV vijeka. Bio je poslednji knez plemena Paštrovića. Izabran je na to mjesto u manastiru Reževići. Zbog sukoba sa Mlečanima, svo imanje je ostavio svojem narodu i otišao u daleki Srem. Stolovao je u utvrđenom gradu Moroviću boreći se sa Turcima koji su nadirali panonskom pitominom, čuvajući južne granice ugarskog kraljevstva. Pod naletima turske vojske, napušta Morović, i odvodi svoje podanike i ostali narod u Baranju, u grad Šikloš. Odande je branio zemlju i gradove od Turaka. Poslije čuvene Mohačke bitke u Ugarskoj bijesni građanski rat i velika glad. Stefan Štiljanović, vidjevši u kakvoj su nevolji njegovi podanici, ponudi svoje odaje beskućnicima, odjenu bose i gole, nahrani gladne. Na kraju otvori ambare i podijeli žito narodu na zajam. Naredne godine bi slaba žetva, dužnici nastaviše da se zadužuju i niko ne imade ni da se prehrani dovoljno, a kamoli dug da vrati. Kad ovo vidje, Stefan sazva na Mitrovdan svoje podanike na brdo Đuntir, ne bi li im nekako pomogao. “Ako ko reče: ja ljubim Boga, a mrzi na brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi? Ja vas, braćo i sestre, danas vidim gladne i bose i nek vam je prosto dugovanje!” Stefan uze priznanice, pa ih baci u vatru, oprostivši dugove.

Stefan je umro 1543 godine. Sahranjen je na brdu Đuntir iznad Šikloša. Nekoliko godina kasnije, kada Turci uveliko vladaše Šiklošem, okupi se nekoliko viđenijih Srba koji odlučiše da potajno iskopaju Stefanov kovčeg i povezu ga u neki od fruškogorskih manastira. Izvadiše Stefanovo tijelo iz zemlje i položiše u novi kivot. Na odru su ležale neraspadnute mošti Stefana Štiljanovića, sa prekrštenim rukama na grudima. Kad to vidje, svjetina pade na koljena i mnogi gorko zaplakaše što im sveca nose sa Đuntira. Sveštenici i kaluđeri se stadoše moliti, a narod cjelivati mošti. Tako prođoše kroz šest bogatih i lijepih manastira i dođoše do sedmog, ubogog i malog Šišatovca. „... Hronike svjedoče da su šišatovački kaluđeri nosili u Velikoj seobi, na izmaku vijeka, mošti Svetog Stefana do Eduna i Lovre, nadomak Budima, skrivali ih pod naslagama koža i vunenih prostirki, čuvali u seoskoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Žankurtoranu, zakopavali pod okriljem tmine u žile stoljetnih lipovih debala, urezujući krst na izbrazdanoj kori, nosili dalje na sjever, ostavljali u uvalama i špiljama, pa ih opet vraćali, na rukama, pjevajući i hvaleći Gospoda, kad minu pošast Turska.” U toku Drugog svjetskog rata “Naročito povjereništvo NDH”, odnijelo je iz Šišatovca u Zagreb bogato ukrašeni, pozlaćeni kivot, skinulo srebrnu krunu i prsten sa lijeve svetiteljeve ruke, zaderavši kožu domalog prsta i ostavivši mošti Svetog Stefana Štiljanovića, umotane u pokrivače, da leže pred prestonom ikonom Hrista Pantokratora. Poslije toga mošti Svetog Stefana Štiljanovića su prenesene iz Šišatovca u beogradsku Sabornu crkvu.