Foto: Press Grad teatra

Veče je započelo kratkim uvodom u kojem je Perović istakla ključne aspekte biografije Nenada Šaponje. Napomenula je da je Šaponja, osim što je ostvario značajnu književnu karijeru, i ljekar specijalizovan za neuropsihijatriju, što je nesumnjivo uticalo na tematski i filozofski sloj njegove poezije.

“Kao dugogodišnji književni kritičar, Šaponja je poznat po stilskoj perfekciji i arhitekturi stiha, što ga izdvaja u savremenoj srpskoj poeziji. Njegova poezija je prevođena na mnogobrojne jezike i dobila je značajan broj nagrada i priznanja,” istakla je ona.

Perović se posebno osvrnula na naslov zbirke, koji je opisala kao oksimoron – spoj psihologije i gravitacije, dviju naizgled nespojivih kategorija.

“Naslovna pjesma zbirke je višeznačna i otvara prostor za različita tumačenja, od fizičkih zakona do metaforičkog razumijevanja gravitacije u kontekstu emocija, odnosa, pa čak i smrti. Šaponjina poezija zahtijeva čitanje na prenesenom nivou, gdje svaki stih nosi duboku simboliku i traži od čitaoca aktivno sudjelovanje u dešifrovanju značenja,” rekla je Perović.

Šaponja je, odgovarajući na njeno izlaganje, istakao važnost intuicije i osjećaja u interpretaciji poezije, napominjući da pjesnici često kreiraju djela koja prepoznaju ono nevidljivo, povezujući etiku i estetiku na način koji prelazi granice racionalnog.

“Imamo mi neke druge organe osim ovih pet čula; imamo estetske organe, imamo etičke organe. Kod nekih su zakržljali, kod drugih hipertrofiraju. Oni kod kojih etika hipertrofira često se teško snalaze u savremenom svijetu, ali možda upravo takvi njeguju svoju dušu na pravi način. Živimo u racionalnom svijetu, ali postoji i iracionalan svijet, svijet impulsa, koji mogu biti agresivni ili dobri. Sve je to sjajan materijal za pjesnika i sve to pjesnik prerađuje na svoj poetski način,” kazao je Šaponja.

Perović je istakla da je, dok je čitala Šaponjine pjesme, postalo jasno da imamo posla s pjesnikom koji ozbiljno promišlja svaku svoju pjesmu, svaki stih, te da njegova poezija zahtijeva čitanje na prenesenom nivou. Šaponja je naglasio da pjesnik mora biti u sadejstvu sa jezikom, nakon čega je Perović pročitala naslovnu pjesmu na engleskom jeziku.

Šaponja je tokom večeri čitao desetak pjesama iz svoje najnovije zbirke, omogućavajući prisutnima da dožive njegovu poeziju na autentičan način.
Perović je pitala Šaponju ko je "onaj drugi" u njegovoj poeziji, na što je on odgovorio da smo svi mi “drugi".

“Mi smo isti i drugi, zar ne? Ali, u poeziji i u životu moramo imati metafizičkog sagovornika. Sagovornici se mijenjaju, neki traju duže, neki kraće, ali mora postojati stvarnost, komunikacija i prepoznavanje,” istakao je on.

Sagovornici su se saglasili da, iako Šaponjina poezija nije religiozna, poezija jeste njihova religija te da je poezija nešto najsuptilnije i najbolje što imamo na Zemlji.

“Pjesma ne mora biti duboka; može biti najplića i najjednostavnija emocija koju je neko napisao i poslao nekome, bilo vidljivom ili nevidljivom. To je ta poruka u boci koja je puštena negdje i koja do nekog stiže. Međutim, koliko god široko ili usko shvatimo pojam ‘drugog’, on može biti dobar čitalac, neko ko nas razumije, ili neko ko nas ne razumije. Možda će neko uz pomoć poezije bolje razumjeti sebe. Moj ideal je nerepetitivnost poezije, pjesma koja se svaki put čita kao drugačija, koja je nepotrošiva. Poezija je jezički konstrukt slike, zvuka, ritma – postoji ta muzika jezika. Mnogo puta sam bio u situaciji gdje mi se nešto dopada, ali nakon što otkrijem sve njegove strane, to više ne osjećam. Ideal je stalno se vraćati poeziji koja je uvijek drugačija,” kazao je Šaponja.

Kako je istakao, njegove pjesme su često odgovori ili mimoilaženje s pitanjem postavljenim u naslovu.

“Naslov postavlja zagonetku, a pjesma je odgovor. Ali ne direktan odgovor, jer poezija ne smije biti direktna. Kada je odgovor direktan, poezija postaje predvidiva. Kao što je naša duša neuhvatljiva, kao što mi jesmo više od onoga kako se činimo, tako i stihovi ne mogu biti fokusirani i neodredivi. Inače bi bili pozitivistički, a oni su, ustvari, metafizički,” naglasio je on.

Perović je upitala Šaponju iz kojeg izvora raste njegova poezija i postoji li poetski organ, na šta je on odgovorio da, ako postoji estetski organ, onda postoji i etički.

“Ovaj estetski organ karakterističan je za kritičare, a ja sam bio i kritičar. Iako se ne bavim time već 15 godina, dvadesetak godina sam se time bavio, i mogu vam potvrditi da estetski organ postoji. Valjda onda postoji i pjesnički organ. To imanentno postoji u biću, ali se opet čovjek mora izboriti za to. Iskušenja svakodnevnog svijeta i zla su velika. Da li je to ono dobro branjeno mjesto u biću koje se čuva da bi odatle mogla izaći čista poezija? Vjerujem da jeste,” kazao je Šaponja.

Perović je zaključila veče istakavši da je zbirka pjesama “Psihologija gravitacije” o čovjekovoj biti bez obzira na njegovu dob.

“Svaka pjesma je kompaktna i zgusnuta cjelina o smislu, kao da je staklarskim nožem rezana. Čak i kad bi se pjesme iz ove zbirke našle među stihovima drugih autora, one bi se izdvojile kao da nose taj dijamantski rez. Tematika suštine, poetika zgusnutog stiha, estetika koja zadržava komprimiranu misao – sve to čini poeziju Nenada Šaponje osobenom i moćnom. Ona sabira misao i emociju, refleksiju i filozofiju, uz zapitanost o misteriji života i snažan estetski doživljaj. Stoga je rijetka i dragocjena,” zaključila je ona, dok je Šaponja za kraj večeri pročitao još jednu svoju pjesmu, koju je publika na Trgu pjesnika nagradila velikim aplauzom.

Pres-služba „Grada teatra“