Što se tiče servisa podrške osobama sa invaliditetom, u Budvi postoje dvije ustanove koje se bave tim pitanjem: NVO „Puževa kućica“ kao i od skorije i JU „Dnevni centar Budva“. Međutim, ove dvije se ne bave pitanjem fizičkog pristupa u Budvi. Iako sam u zadnje dvije ili tri godine dovoljno govorio o ovoj temi sa raznim ljudima, pa čak par puta i u medijima, smatram da se situacija u Budvi nije dovoljno poboljšala. Ovaj put ću pokušati da malo detaljnije predočim probleme sa kojima se susrećem svakodnevno.

Počeću od svakodnevnih stvari, kao što je kretanje po gradu. Početkom ove godine, u Budvi je na nekoliko lokacija po gradu spušteno nekoliko desetina trotoara radi lakšeg kretanja. Međutim, neki od tih trotoara nije urađeno kako treba, to jest nisu spušteni do kraja ili su previše strmi. Takođe, po gradu još uvijek postoje ulice koje uopšte nemaju spuštene trotoare, i to ne govorim o starim ulicama, nego o ulicama koje su u skorije vrijeme napravljene ili renovirane.

Prvo mi na pamet pada trotoar Mediteranske ulice koji je renoviran 2018. godine. Prvo, početak tog trotoara (tačno preko puta TQ-a) jer skroz neravan i pun rupa preko kojih se ne može preći kolicima. Drugo, svi poslovni prostori na toj dužini su nepristupačni jer je svaki ulaz na visini jednog stepenika. Ja najiskrenije smatram da su svi ti problemi mogli veoma lako da se riješe da se su se tokom planiranja renoviranja tog trotoara dosjetili da ispred svakog poslovnog prostora podignu trotoar do visine ulaza.

Dalje, ako se dobro sjećam, prije par godina je rađeno asfaltiranje ulice kod TQ-a (na raskrsnici kod City-a i pošte). Na tom mjestu još uvijek nisu spušteni trotoari. Isto tako, kad je rađeno asfaltiranje parkinga kod Doma Zdravlja i kod Mega Marketa u Mainskoj ulici, trotoari su ostali nezavršeni. To su neki manji problemi koji su mogli da se riješe na licu mjesta za jedan dan.


I za kraj, što se trotoara po Budvi tiče, bulevar i zaobilaznica su još uvijeku u veoma lošem stanju. Na bulevaru trotori na nekim mjestima nisu spušteni do kraja i neupotrebljivi su. Na zaobilaznici na nekim mjestima ne postoji spušteni trotoarai, a na nekim djelovima ne postoji čak ni trotoar za pješake, nego samo pjesak i kamenje.

Nakon što preko loših trotara uspjem da dođem do neke destinacije, tu nastaju drugi problemi. Na primjer, uđem u neki kafić. Recite mi, da li u Budvi postoji IJEDAN kafić koji ima WC za OSI? Ima Gradska kafana (Mogren), ali se i do njega ne može doći izunutra, već se kolicima mora proći napolje pa kroz recepciju hotela.

Da li postoji ijedan butik koji posjeduje svlačionicu koja je pristupačna za OSI? Da li postoji ijedan butik ili radnja koji je na dva ili više spratova, a da posjeduje lift sa kojim bi OSI mogli da pristupe svim spratovima?


Foto: Nadtochiy Vladimir

Daću vam primjer jednog beogradskog butika u kojem sam bio prije par godina. Butik je podjeljen na dva dijela, s tim što je jedan dio spušten za dvije ili tri stepenice. Oni su se potrudili da za SAMO te dvije ili tri stepenice postave električnu vertikalno-podiznu rampu da bi osobe u kolicima mogle pristupiti cijelom objektu.

Početkom novembra sam bio u Varšavi, i u skoro svakom restoranu, kafići ili butiku koji sam posjetio, imali su lift i WC sa OSI. Da li je fer od mene da poredim našu malu Budvu sa većim evropskim gradovima? Naravno da jeste! Zato što to nisu stvari za koje su potrebne neke prevelike sume novca, već planiranje unapred. Velike sume novca bi bile potrebne sada, ako bi svi budvanski objektni krenuli u prilagođavanje, ali da je sve to bilo planirano prije gradnje istih, ne bi bilo ovakvih problema, kao ni ovog teksta koji čitate.

Pošta u Budvi još uvijek nema pristupnu rampu, iako su odavno obećali da će je napraviti. Market koji je otvoren pored pošte prije par godina je napravio rampu za OSI, a pošta koja je tu godinama još uvijek nije. Neke banke u Budvi nemaju šaltere koji su spušteni za osobe u kolicima. One banke koje ih imaju, ne koriste ih, ili „nisu u funkciji“. Ostale javne ustanove kao što su Opština, Dom zdravlja, itd. još uvijek nisu pristupačne koliko bi trebale da budu.


I za kraj, najveći problem u Budvi sa kojim se susrećem svaki dan, i zbog kojeg sam već više od godinu dana na sudu, a to su stambene zgrade. Ukoliko samo pogledate grafike u Pravilniku o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom iz 2015. godine, bez detaljnog čitanja članova i poznavanja pravnih termina (iskreno, ni ja se ne razumijem u pravne termine), shvatićete da ni jedna jedina stambena zgrada u Budvi koja je izgrađena posle 2015. godine, nije izgrađena po standardima pristupačnosti. Ni jedna.

Neću previše da detaljišem i da pišem o članovima i stavovima iz pravilnika, ali počeću od pristupnih rampi koje su pod uglom i do čak 20 stepeni na nekim zgradama, iako je po pravilniku dozvoljeno max. 5 stepeni nagiba (8,3 stepeni ako je visina rampe veća od 76 cm). Neke novije zgrade i ne posjeduju pristupnu rampu u bilo kakvom obliku (betonsku ili električnu). Ja ne kažem da svaka stambena zgrada u Budvi mora biti 100% napravljena po svakom pojedinom članu iz Pravilnika, niti ću ja ulaziti u svakoj od tih zgrada, ali nikada ne znate da li će se tu useliti neka OSI, ili da li će nekom od stanara iz tih zgrada ikada zatrebati pristupačnost. Smatram da svaka zgrada u Budvi mora imati barem taj osnovni pristup u vidu pristupnih rampi i liftova.
Naravno, tu su i ostali vidovi pristupačnosti kao što su taktilne površine i taktilne table sa informacijama za osobe oštećenog vida, stepenište u zgrada koje su prilagođene osobama koje koriste štapove, štake ili hodalice, itd.

Apsolutno svi ovi problemi se mogu riješiti uz bolje planiranje i izgradnju stambenih zgrada.

Ukratko ću napomenuti, ali neću ulaziti u detalje, nedostatak parkirališta u Budvi, pa se vozači parkiraju po trotoarima i pešačkim prelazima, pa se od njih ne može proći nigdje. To nije problem samo osobama u kolicima nego i poptpuno zdravih osoba koje se moraju kretati kolovozom zbog parkiranih auta.
Moje lično mišljenje je da je srž svih ovih gore navedenih problema sama Opština Budva, odnosno Sekretarijat za urbanizam i održivi razvoj koji izdaje građevinske i upotrebne dozvole objektima koji ne ispunjavaju uslove pristupačnosti; i to rade konstantno zadnjih nekoliko godina.

Na kraju samo da kažem da ovo nije problem samo u Budvi, već u svim gradovima u Crnoj Gori. O ovome mogu da pišem još; duže i detaljnije, ali mislim da je ovo dovoljno da se barem još malo podigne svijest građana, ne samo Budve nego cijele Crne Gore, i nadam se da će se ova situacija u narednim mjesecima ili godinama promijeniti na bolje.



Admir Skenderi