Saopštenje prenosimo u cjelosti:


Ugrađivanje pojma solidarnosti u zakonodavstvo i javnu politiku u našoj državi je rješenje mnogih gorućih pitanja, jer se jedino trajno mogu rešiti sistemski.

Solidarnost države se može izjednačiti sa odgovornim odnosom prema ljudima u potrebi. U solidarnom društvu institucije brinu da se eliminiše siromaštvo, razvijaju ustanove za brigu o djeci,o bolesnima i starima.

O socijanim penzijama se u našoj državi još uvijek ne razmišlja uprkos hvalisanjima funkcionera da je socijalna politika prioritet. Oni su na pozicijama da sprovedu mnoge predloge u korist građana, na koje Banka hrane hrane ukazuje više od deceniju.

Nedostatak hrane na dnevnom nivou sa kojim se suočava veliki broj građana pokušavaju da umanje Narodne kuhinje širom naše države. Međutim nisu svi ljudi u stanju nužde spremni da zakucaju na vrata ovih objekata, niti Narodne kuhinje imaju kapaciteta da ih prihvate. Zato moramo imati socijalne bonove ili socijalne prodavnice, u kojima će moći ugroženi dobiti osnovne životne namirnice i higijenska sredstva.

Svako treće dijete je u zoni suromaštva što je dovoljan razlog da država nađe mehanizme da pomogne djeci. Umanjenje i ukidanje stope poreza na dječiju hranu i opremu je jedan od njih. Uvođenje besplatne užine i prevozne karte jennužnost.U drzavi koja brine o siromaštvu djece ne smije biti ograničenja broja djece koja primaju dječiji dodatak. Svako dijete ga zaslužuje ali postoji razlika, koliki on treba biti za dijete koje živi u nemastini u odnosu na ono koje nema finansijskih i materijalnih nedaća.Obezbjeđivanje udzbenika i školiskog pribora do okončanja školovanja djece koja žive u nemaštini, je obaveza države kao način smanjenja nasleđivanja siromaštva i ovezbjeđivanja jednake dostupnosti obrazovanju. Nemamo Narodne kuhinja za djecu niti organizovani načina pomoći bebama sa hranom, koja je izuzetno skupa. Djeca koja žive u Crnoj Gori a rođena su van njenih granica, uskraćena su za zdravsvenu zaštitu što je odraz nejednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti.


Nezaposlenost u Crnoj Gori odavno je dvocifrena, što je dovoljan razlog da država da učini veće napore sve da se nezaposlenost smanji, posebno među socijalno ugroženima. Svi nezaposleni koji su socijalno ugroženi, moraju imati pomoć sistema.


Veliki porast cijena stanarina, nije izazvala odgovornu reakciju države kada su u pitanju porodice i pojedinci u stanju socijalne potrebe. Ako nemamo dovoljno socijalnih stanova za ugrožene , država i lokalne samouprave, moraju nadoknaditi kiriju i minimalnu kvota električne energije. Naplatom po tržišnim cijenama povoljno dobijenih stanova i kredita kao i oporezivanjem bogatstva i nelegalno stečene imovine dobila bi se sredstva za gradnju stanova koja bi bila data na korišćenje ljudima u potrebi.

Socijalno ugroženi građani teško ostvaruju pravnu pomoć. Jednak pristup pravdi je jedna od pretpostavki puta Crne Gore ka EU.

Pomoć u novcu koju će uskoro penzioneri dobiti je pohvalna ali nije što je neće dobiti socijalno ugroženi građani, bilo da jesu ili nisu korisnici socijalne pomoći. Kriterijumi za sticanje su strogi, pa ni vrijeme kovid krize niti krize izazvane ratom u Ukrajini nije rezultiralo labavijim uslovima za sticanje ovog prava .

Pravovremno reagovanje institucija kada su u pitanju siromaštvo i bolest spada u domen solidarnosti.

Zašto imamo toliko mnogo solidarnih akcija prikupljanja novca za liječenje i preživljavanje ljudi, zašto su velika ograničenja lijekova koja su na pozitivnoj listi, pa se na taj način teret krize prebacuje na gradjane a ne na drzavu, pitamo Vladu Crne Gore. Posebno nas zanima zašto je ovako škrt odnos države prema građanima, a tako velikodušan prema troškovima funkcionera.