Foto: Grad teatar

Ivanović je objasnila da je sve počelo s kursom pisanja kratkih priča.

“Nakon devet mjeseci na kursu, pokazalo se da cijelo vrijeme pišem jednu te istu priču, i tako se rodila ideja za pisanje romana. Pisanje poezije je išlo paralelno s tim, i ispostavilo se da je bilo od velikog značaja. Svi ti elementi su spojeni u ovom romanu,” rekla je, objašnjavajući kako je odabran naslov “Prazne kuće”.

“Te početne priče su izabrale Crnu Goru kao topos, a imena toposa su realna. Izbjegla sam hronologiju jer roman ne bi trebalo čitati linearno. Ukinula sam imena da pokažem koliko se određene matrice ponašanja ponavljaju u društvu koje smatra da je kuća bez muškaraca zapravo prazna. Pitanje je zašto ih smatramo praznim, jesu li zaista prazne? Držala sam se jednog sjećanja u okviru kojeg su se ti parametri i paradigme mijenjale, ako su se uopšte mijenjale. Naslov “Prazne kuće” bio je kompromisno rješenje jer je potraga za njim trajala godinu dana. Činilo mi se da je dovoljno širok pojam da obuhvati sve slojeve romana, a da ga ne ograniči,” objasnila je Ivanović.

Tokom večeri Ivanović je govorila o reakcijama čitalačke publike na njen roman prvijenac.

“Dosta ljudi je plakalo. Mislim da je to zato što nisu navikli govoriti o nekim stvarima naglas. Stvari se ne mijenjaju, ali se ponavljaju, i ako su sada izrečene ljudi imaju validan razlog za plakanje. Neki biografski podaci su opšte poznati. Imala sam problem s pisanjem u kontekstu da li imam pravo da pišem. Došla sam u fazu kada nepisanje više nije bio izbor, morala sam pisati,” rekla je Ivanović.

Moderator večeri bio je pisac Srđan Srdić, koji je primijetio da su mu neke čitateljke rekle da je roman “Prazne kuće” ženska knjiga, na šta je Ivanović odgovorila da nema problem s tim.

“Ovo je de facto ženska knjiga. Da li se time iscrpljuje sav njen simbolički potencijal? Mislim da ne. Ovo je važan okvir priče i nužan sloj. Ovo je feministička knjiga koja pokazuje koliko su žene perjanice patrijarhata zbog neosviješćenosti i neprepoznavanja tih matrica koje nosimo u sebi. Sjećam se kada mi je baka rekla, “ma, žensko dijete možeš da sabiješ”, lako ga je kontrolisati. Upravo iz te lakoće sabijanja ženske djece teško je izaći i osvijestiti šta radimo da se to mijenja ili ne mijenja, da li to prenosimo dalje. Zbog toga je važno da žene čitaju, ali i muškarci. Nekoga zaboli, moj ujak zatvori knjigu kada ga preplave emocije i čeka da ga prođe. Ima raznih reakcija,” kazala je Ivanović.

Srdić je konstatovao da bi roman “Prazne kuće” mogao postati pionirski tekst u savremenoj crnogorskoj književnosti.

“Pokušavao sam se sjetiti neke ovako radikalne ženske knjige iz posljednjih 25 godina. Radio sam s mladim autorkama koje su nagrađivane pjesnikinje, ali to nisu ovakvi radikalni tekstovi,” kazao je Srdić, a Ivanović je dodala da objašnjenje leži u žanru i formi.

“Ovo nije klasičan roman, nije ujednačena forma, nema epske razmjere, ima mnogo lirskog. Treba ga čitati kao pjesmu, ne moramo razumjeti svaku rečenicu. U toj nedorečenosti krije se potencija smisla i simbola koje knjiga nosi, kao i u tišini koju izražava kroz česta pitanja. Te tišine tjeraju na dalje razmišljanje.”

Govoreći o jezicima u romanu, Ivanović se prisjetila djetinjstva.

“Kada sam bila dijete, imali smo dva jezika: jedan u kući i drugi u školi. Konstantno si bio pod pritiskom da jezik iz kuće ne izleti jer je jezik stvar nesvjesnog, pamćenja, sjećanja i iskustva koje ti neko prenosi. Jezik je ključ tih matrica prenošenja. Jezik i gramatika su zakoni koje treba poštovati. Još kao dijete, borba da budeš svjestan kojim jezikom govoriš bila mi je značajna. Nisam ni sanjala da ću se baviti lingvistikom. U ovom tekstu je ključ u različitim jezicima jer imaju različit pogled na svijet. Te perspektive pomažu glavnoj junakinji da dekonstruiše svijet u kubističkom stilu. Ta disrozija realnosti dodatno je naglašena, a različiti jezici predstavljaju nove vrste autoriteta. To preplitanje bilo je relevantno. Ja i dalje ne znam lokativ, to je za mene naučen padež,” zaključila je Ivanović.

Zainteresovana publika popunila je Trg pjesnika do posljednjeg mjesta, a veče je zaokruženo njihovim mnogobrojnim pitanjima i potpisivanjem romana od strane autorke.