Foto: JU Narodna biblioteka Budve

Pjesničku zbirku "Atelje" objavila je Narodna biblioteka Budve.
O knjizi su govorile recenzentkinja dr Sofija Kalezić, i urednica izdanja Stanka Stanojević.

Sara Vuković je jedna od pjesnikinja u čijoj su se poeziji preplele dvije komponente- tradicionalno i moderno istakla je dr Sofija Kalezić: „Ona kombinuje svakidašnju leksiku sa modernim formama stiha, ne narušavajući pritom pojedinačnu posebnost i izrazitost sastavnih elemenata. Istovremeno, ovakvom kombinacijom naizgled nespojivog, ona je staru formu zamijenila novom, obilježavajući je odlikama vlastitog stvaralačkog
personaliteta i stila.



“ Govoreći nadalje o poeziji Sare Vuković, dr Sofija Kalezić je istakla sljedeće: „U ovoj zbirci ljubav poprima fatalane oblike, dovodeći onoga koji voli do grozničavog stanja tuge i iskušenja. U Sarinoj poeziji ima i bunta, koji se provlači kao lajtmotiv njenog poetskog prvijenca. Lirski subjekat se zadržava na analizi osjećanja, kroz simbolične slike sugestivno dočaravajući čitavu skalu emotivnih stanja.“

Poeziju u zbirci Atelje, po njenom mišljenju, karakteriše intimno ispovijedanje lirskog subjekta o unutrašnjim lomovima koji nastaju usljed bolnog suočavanja sa konačnošću, životom, svijetom koji ga okružuje i sa samim sobom.

„Svjesna da je jedini poredak koji opstaje, zapravo poredak nepostojanosti, čime se stavlja znak jednakosti između ljudske egzistencije i apsurda, Sara Vuković plete poetsko tkanje čas tamnih, a čas svijetlih tonova koje cjelovito posmatrano djeluje poput simbola jina i janga. Naglašena emotivnost, kreativna inovativnost, pronicljivost, lucidnost, smisao za definisanje, bolje reći dijagnostifikovanje emotivnih i egzistencijalnih stanja i situacija su takođe bitne odlike Sarinog poetskog stvaralaštva. Afektivna vrijednost neobičnih leksičkih spojeva naročito je vidljiva kada se u okviru identične poetske cjeline, koriste sinonimski spregovi. Kreativni princip zasnovan na pažljivom uočavanju bogate životne dokumentarnosti posebno dolazi do izražaja kroz igru riječima, bilo u vidu tvorenja novih ili dekomponovanja postojećih na sastavne djelove, pri čemu se mijenja njen značenjski sloj.“



U ime izdavača, Narodne biblioteke Budve, i kao uredica izdanja o poeziji Ateljea govorila je i Stanka Stanojević. Navodeći koncept Zbirke koja sadrži osam cjelina/ ciklusa specifičnih po odsustvu sažetih imenovanja, a namjesto toga imamo: uvodne poetske zapise, Sarine slikarske radove, potom poeziju, i sve je to u jednom saglasju, koje mu je autorka a priori odredila, urednica izdanja ističe: „njen jezički i poetski iskaz je inventivan, asocijativan, simboličan, aluzoran, sveden i do savršenstva doveden, u skladu, jezgrovit, koncizan, emotivan, sugestivan, slikovit, paradigmatičan , paraboličan, jezički uređen i dotjeran... A emocijom, kao osnovnom mjernom jedinicom i zajedničkim imeniteljem zvanim Ljubav, iskazuje i sve njene propratne „simptome“ koje ,ovog puta dijagnostikuje poezija, uz neophodnu i nasušnu dozu fikcije, to su: zujanje u ušima, u izvjesnom smislu lajtmotiv ( enehem), histerija, paranoja, šizofrenija i katatonija, potom ablepsija.... To su
samo neke od dijagnoza kojima bi se mogla opisati tuga, bol i razočaranje (pod uslovom da nas je neko prethodno očarao) u već stvorenom poetskom krugu ( a to znači izmišljenom i zamišljenom, domišljenom) „iznova dokrajčivanja“ i „simpozijuma laži“.

Ona je kazala da u svijetu stvaranja nije zahvalno govoriti o iskustvu:“ Iskustvo stičemo svi na sebosvojstven način i mogućnost, i tu nema prepreke. Međutim, refleksija tog iskustva,
kroz šta smo ga prlomili, a što smo prethodno dobili svojim traganjima, unutar i van, to je već razlika. Kada govorimo o refleksijama određenog iskustva unutar bića, odnosno o
njegovim manifestacijama u riječi, iskazu, glasu, pokretu, slici... to je već kompleksnost. Zato bi stvaranje (poiesis) i poezija kao i slikarstvo trebalo da odražava PROživljeno a ne
samo doživljeno (prvi, osnovni plan) iskustvo stvaraoca, ali i posmatrača i čitaoca. E, na to nas upućuje, između ostalog, poezija Sare Vuković; da pokušamo spoznati onu pjesmu u
nama koja „neće da izađe,/ a stalno se komeša/ kao da joj je tijesno“.

Urednica Stanka Stanojević je u zaključku kazala: „Sarine lirski uspjele minijature sliče, po svojoj jezgrovitost, haiku poeziji. Mada, takvo je i poentiranje u cjelokupnoj poeziji Ateljea.
Slikovitost njenog iskaza katkad poprimi sljedeću putanju: osjet koji potekne iz spoljašnjosti; prelamanje kroz prizme bogatog kosmosa bića; izbrušen, dragocjen kristal u produktu riječi i stiha. A te riječi, skok i odskok, na najsuptilniji način nađu „prizemljenje“ i vladaju i stihovima i njihovim tvorcem. Baš kao bi trebalo nastaviti!“



Potom je uslijedio razgovor sa autorkom Ateljea koji ovdje prenosimo:

1.Da li poezija mora da ima uporište u stvarnom, proživljenom iskustvu pjesnika i šta te najčešće motiviše da pišeš?

- Poezija može imati uporište u proživljenom iskustvu ali i u onom doživljenom ukoliko uvijek uz dozu empatije posmatrate svijet oko sebe. Mene inspirišu intezivne emocije, sve one stvari sa kojima mogu da se poistovijetim, koje mogu da osjetim, koje mogu da udahnem i na kraju na papir izdahnem.

2.Da li te uvijek kreativni impulsi obavezuju na stvaranje i kada se oni otjelovljuju u pjesmu, a kada slikaš? Kakva je razlika između te dvije inspiracije?

- Pisanje je moj način oslobađanja od svih negativnih, a i pozitivnih, intezivnih emocija. Nakon napisane pjesme imam osjećaj da sam uspjela da se suočim sa onim stvarima od kojih me bilo strah, od kojih sam bježala. Imam drugu sebe ispred sebe na papiru, to znači da je borba završena. Slikanje je moja oaza mira, život u trenutku, sadašnjosti bez razmišljanja o prošlosti i budućnosti.

3.Kada pjesma za tebe dobija svoj konačni oblik, da li im se vraćaš, da li ih dorađuješ?

- Upravo onda kad osjetim olakšanje, znam da je pjesma završena. Ne vraćam im se, osim ukoliko jedna riječ odskače od cjeline, to je jedina, da kažem, ispravka. Svaka pjesma je pisana u jednom dahu, otuda je većina pjesama napisana u kratkoj i sažetoj formi.

4.Neke od odlika tzv. nove poezije: urbanost, kultivisanost jezika, otvorenost, svijest o savremenom trenutku...su aktuelne odlike i tvog stvaralaštva, što će reći da je u tvojoj poeziji prisutan jedan novi senzibilitet i duh vremena. Koje su slobode obavezujuće za stvaraoca i kako se one mogu odraziti, kako mogu uticati na društvenu stvarnost? Može li poezija mijenjati svijet?

- Poezija i generalno umjetnost mogu mijenjati svijet kroz pojedince. Kako kaže izreka “Ako želiš mijenjati svijet, moraš prvo promijeniti sebe”. Učini da tvoje djelo, koje je u suštini stvaraočeva poruka, odjekne makar kroz jedno biće na taj način da promjeni u nekom momentu svoj životni kurs na bolje, onda si promijenio svijet.

5. Poezija o ljubavi, bolu, patnjama, strasti, smrti- uopšte o životu, o temama koje treba čuvati od klišea. Kako ih Ti čuvaš? U čemu je besmrtnost stvaraočeva?

- Sve te životne teme nikad neće biti kliše ukoliko im iskreno pristupite i ako ih iskreno predstavite. Izložbu koju čini 25 slika Sare Vuković pod nazivom "Čestica tišine" otvorila je Jasmina Grudnik,magistrica slikarstva.



Slike su rađene akrilnim bojama, akvarelom i uljem.

U muzičkom dijelu programa nastupila je Milica Vulanović, učenica Srednje muzičke škole "Vida Matjan" u Kotoru, odsjek za gitaru. Ona je svirala varijaciju na „O kara armonija“ od Mocarta i Etidu br.8 V.Lobosa.


Izložba slika može se pogledati u holu Akademije znanja i u narednim danima.

JU Narodna biblioteka BUdve