1. Ko je Sara Vuković?

Cijelog života se bavim raznim vrstama umjetnosti. U početku je to bilo sviranje klavira i pohađanje niže muzičke škole u kojoj sam otkrila da volim i da pjevam. Ubrzo sam počela pisati pjesme i jednu od njih sam predstavila tj. otpjevala publici na koncertu u toj školi. Kako me pubertet uzeo pod svoje uslijedio je i trud da pronađem što više vremena za društvo, a samim tim sam i napustila muzičku školu. To je bila jedna od mojih većih životnih grešaka. Međutim, nastavila sam da pišem poeziju, vremenom učila sama da sviram gitaru uz starijeg brata, imala neke svoje autorske pjesme, kao i na klaviru. Muzika i poezija u mom životu su činili sve ono što se može nazvati sopstvom i ogoljenošću, ali mi je uvijek falio taj neki momenat u prstima, momenat sa bojama. Dok sam još živjela u Nikšiću, tamo sam takođe radila, imala sam jednu aplikaciju na mobilnom telefonu preko koje sam mogla da crtam, to sam radila kad god bih imala slobodnog vremena na poslu. Ti crteži su bili dopadljivi ljudima, a meni je ekran postao ograničavajuće mjesto za izražavanje. Kad sam se vratila u Budvu, odlučila sam da nabavim tempere i školski blok za crtanje. Tu sam osjetila da stvari počinju da dobijaju svoj smisao i ubrzo sam se upoznala sa platnom, štafelajem i špahtlama gdje sam konačno pronašla svoj mir.



2. Gdje se spajaju slikanje i pisanje? Da li slikaš ono o čemu pišeš ili pišeš o onome šta slikaš?

Nekad se umorim od riječi. Kad nastupi osjećaj uzaludnog objašnjavanja, to je momenat kad pustim tišinu da me obuzme i umiri - tad slikam.



3. Gdje pronalaziš inspiraciju?

Kad pjevam, sviram ili pišem poeziju to znači da se oslobađam neke trenutne boli. Kad slikam onda održavam stanje mira u sebi.



4. Da možeš da biraš samo jedno...Da li bi to bilo slikanje ili pisanje?

To bi bilo kao da sam se odrekla jedne od strana sopstvene ličnosti, šta god da odaberem. Tako da ne bih umjela da se opredijelim, ne bih smjela.



5. Da li smatraš da je Budva dala dovoljno prostora mladim umjetnicima? Da li im je poklonjeno dovoljno pažnje?

Nigdje se ne posvećuje dovoljno pažnje umjetnicima ako se oni, prije svega, ne posvete sebi.



6. Da li si do sada negdje izlagala svoje radove i da li u budućnosti možemo da očekujemo neku tvoju izložbu ili zbirku pjesama?

Jedino mjesto gdje "izlažem" slike jeste društvena mreža Facebook, gdje objavljujem i poeziju. U srednjoj školi sam osvajala prva i druga mjesta na literarnim konkursima. Želim da objavim zbirku u kojoj će se nalaziti i slike, bih nekako da objedinim sve čime se bavim ali tek onda kad osjetim da je pravi momenat za to.



7. Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Mnogo sam planirala do sada, spisak za budućnost je bio podugačak, sad se prepuštam momentu i intuiciji i mislim da se neću prevariti ako pažljivo osluškujem šta mi vjetar priča. (smijeh)



8. Postoji li neki dio dana kada si posebna inspirisana, neko doba koje te posebno inpiriše ili je to sa inspiracijom nepredvidivo?

Inspiracija ne bira mjesto i vrijeme. Nekad se probudim u sred noći da nešto zapišem.



9. Vidiš li sebe kao umjetnika u Budvi ili umjetnost ipak traži metropolu?

Sebe posmatram kao biće koje se "koprca" i iznalazi načine da se oslobodi ljušture. Za tako nešto nije bitno da li ste na selu ili u nekoj metropoli.



10. Šta bi poručila mladin ljudima koji poput tebe imaju talenta ali se plaše reakcija javnosti, pa svoje radove najčešće sačuvaju samo za sebe?

Uvijek preporučujem da predstave ono što nose unutar sebe. Svako djelo mora pronaći svoju publiku, prije ili kasnije. Bitno je shvatiti samog sebe, makar pokušati, sve onda dođe na svoje.



11. Šta odlikuje jednog umjetnika?

Umjetnik je, po mom mišljenju, neko ko ima moć da svoju dušu pretoči u djela, da probudi one čija duša spava, i da je rodi onamo gdje nikad nije ni postojala.



12. Šta su najčešći motivi i kojima slikaš i pišeš?

Potisnuta osjećanja, sjećanja i trenuci u sadašnjosti su moji neiscrpni motivi.



Probudi me

Probudi me usnula livado,
Ti koja me u okovima sanjaš
Dok slobodu nevješto mi pružaš.

Probudi me iz ovog bunila,
Gdje jecaji ispisuju mi ime,
A mučnina postaje smisao.

Samo jednim maslačkom me ogrni,
Da utonem u novi dan
I da više nikad ne usnim
Onaj isti potonji san.

Zarđala kožo sastruži mi snove,
Ili me umorom kupi,
I prestaću da brojim.
Ne čujem više
Krik potonule noći,
Ili se samo uštinem,
Pa krišom zaboravim.
Usnula je čak i riječ,
Onako besmislena,
Poput kazaljke osakaćena,
Nepomična.



Mat

A možda i ne bi bio
srećan sa mnom
Jer iz kolijevke
lijevom nogom kročih
U svijet..
U samom otvaranju
Sebe matirah,
A kako bih tek tebe
Gurnula u ponore
Zaboravljene saksije
Iz koje ne niče ništa
Već odavno..

Enehem

Otimaju me
Razapinju,
Solju mrljaju oči,
Jer ti nisi imao ruke
Da uhvatiš,
A ja noge
Da pobjegnem.




D. Pribilović