Durmitor je planina izuzetne ljepote i spada u remek djela prirode, a Žabljak njegovo ponosno dijete.

Do ciljanog mjesta, a to je Crno jezero, trebalo nam je oko tri sata i trideset minuta lagane vožnje od Budve, preko Pogorice i Šavnika do Žabljaka.

Vjeruje se da je planina, najverovatnije, ime dobila od keltske reči dur-mi-tor što u prevodu znači „voda sa planine“.

Durmitor je zaista bogat vodama, rijekama (na mjestu prije svih je rijeka Tara poznata i kao "suza Evrope") i jezerima - dvadesetak glečerskih jezera, rasutih po čitavom području koje je još Jovan Cvijić nazvao „gorske oči“.

Tradicionalna kuhinja je nešto nezaobilazno na mjestima kao što je Žabljak. Cicvara, kačamak, domaće kisjelo mlijeko i domaći sendviči se mogu naći u lokalnim restoranima, kao i u hotelskim restoranima po vrlo pristupačnim cijenama.



Jezera, na visinama iznad 1500 m, daju posebnu draž Durmitoru, a najveće i najatraktivnije je Crno jezero.

Među durmitorskim predjelima van zimske sezone može se naći i do 1.500 vrsta raznog bilja, a od toga 150 vrsta spada u ljekovito bilje. Takođe i preko 40 vrsta jestivih gljiva, dok su sačuvane pojedine vrste tercijalne flore iz ledenog doba.



Veliki dio kanjona Tare obrastao je pojedinim stablima četinara, a među njima posebno mesto zauzima crni bor, posebno onaj koji se pričvrsti žilama za kamen–liticu i nadnese nad ambis.

Odlukom Međunarodnog odbora za Svjetsku kulturnu i prirodnu baštinu, u Parizu 1980. godine, nacionalni park Durmitor uvršten je u popis Svjetske kulturne i prirodne baštine, dok je rijeka Tara i njena kanjonska dolina, UNESCO-vim programom Čovjek i biosfera 1977. godine uvrštena u svjetske ekološke rezervate biosfere.