Foto: Portal RTV Budva

Budva pamti: Izlog foto radnje Mileta Todorovića

Fotografija mi je omogućila da budem među zvijezdama i bio sam srećan što sam fotograf. U mojoj profesiji sam promijenio četiri tehnologije, od crno bijele, kolor ručno, pa mašina jedna, druga.. Tada sam kupio jednu polovnu koja je koštala 115 hiljada maraka, a da sam je imao osamdesetih ja bih na kamione pare zaradio. Danas svako može da bude fotograf, mašina sama radi, samo se pritisne dugme, priča nam Milorad Mile Todorović koji je neumorno fotografisao Budvu i Budvane punih 42 godine.

Milorad Todorović, poznatiji kao Mile ili Milence kako su ga Budvani od milja zvali, je 42 godine bio profesionalni fotograf i 20 godina dopisnik TV Beograd. Rođeni Leskovčanin je davne 1966. godine u Starom gradu otvorio svoju samostalnu zanatsku radnju, foto studio Budva, da bi je poslije zemljotresa preselio u Mediteransku ulicu. Nakon dugogodišnjeg uspješnog rada Mile zatvara radnju 2005. godine, odlaže fotoapart u vitrinu i odlazi u zasluženu penziju.

Budvani pamte izlog njegovog foto studija pred kojim su zastajkivali da pogledaju ko je za koga pošao, ko se krstio, čije je dijete krenulo u školu, koje su se proslave i manifestacije dešavale u gradu, ko je sve u njima učestvovao, ali i da pogledaju usput i po koju lijepu i neobičnu fotografiju Budve i okoline.

Mile nerado govori za medije, ali je za naš portal pristao na intervju i mi smo mu zbog toga veoma zahvalni. A tema za razgovor koji se vodio u njegovoj omiljenoj kafani gdje svakodnevno navraća, bilo je na pretek.

Ispričao nam je kako je iz Leskovca, preko profesionalnih obuka u Parizu i Njemačkoj , te radnog angažmana u Makarskoj i Zadru odlučio da njegovo sidrište bude Budva.

“Rođen sam 1941. godine u Leskovcu gdje sam završio srednju zanatsku školu, da bih već sa 17 godina imao odobrenje za teritoriju Jugoslavije da snimam sajmove u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani.. Još kao mladić bio sam na profesionalnim obukama u Parizu 1963. godine za kolor fotografiju, nakon toga u Njemačkoj, da bih u Zadru gdje sam bio u vojsci zavolio more. Htio sam tamo da ostanem i pitao za dozvolu da ovorim radnju, ali mi nisu dozvolili jer je njihova opština, kako su mi kazali, imala dovoljno radnji u to vrijeme. Nakon rada u Makarskoj došao sam u Budvu na nagovor svog prijatelja. Otvorio sam radnju u Starom gradu 26. maja 1966. godine. U to vrijeme mi kolege smo se poštovali i družili, Nikola Šuljak starobudvanin divan čovjek, laka mu crna zemlja i posle su ga naslijedile kćerke. Sestra mu je bila veliki fotograf i otac. Kad sam ja došao i vidio njegov izlog pomislio sam, ja ovdje nemam šta da tražim i onda mi je taj moj prijatelj, šef sale iz Avale, kojeg sam poznavao u Beogradu, rekao da treba da ostanem i tako da smo ipak jedan kolega u Petrovcu i ja nastavili da radimo u Budvi.



Mile opisuje međuljudske odnose u Budvi u tom periodu

Ja tada nisam osjetio da sam gastarbajter ili neki uljez, tada smo se poštovalil, svi su me zvali Milence ili Srbine fotografe. Sad da te neko nazove Srbinom ćeš se pobiti, a narod nema ko me nije zvao i volio.

U početku su se više slikale sahrane, manje svadbe pa se poslije okrenulo i jedno i drugo. U to vrijeme Starobudvani nisu zaključavali kuće kad odu do Kotora ili Cetinja. Sjećam se kada me je dok sam imao radnju u Starom gradu apotekarka Emica Antonioli sa prozora dozivala: "Milence ajde skuvala sam brodet dođi na ručak". Onda ta omladina je bila siromašna pa su se nekada od mene ogrebali.

I omladina budvanska mi je ostala u sjećanju za vrijeme zemljotresa, oni su sve te starije ljude iznijeli iz Starog grada pred Mogren da se poslije rasporede gdje treba. Oni su bili aktivni 24 sata i tu sam se oduševio kada sam ih vidio da pomažu starijim ljudima, a danas neće da ustanu da ustupe mjesto u autobusu. Budva je bila mala kada sam ja počinjao, 723 birača je bilo na biračkom spisku.

Ljubav je učinila svoje

Oženio sam se 1968. godine sa Budvankom Desankom porijeklom iz Stanišića. Radila je u Vračaru, na kasi i ja kažem dete nisi za ovdje da radiš ti si za fotografiju i malo po malo spanđali smo se. Imam sina Gorana i kćerku Jelenu, petoro unučadi i jedno praunuče od 10 godina. To mi je praunuče od sina i jednom kada sam bio bolestan on me zove i kaže: “Deda ja sam se uplašio, a ja mu kažem: “Ti si se jedini uplašio”. Niko se od mojih potomaka ne bavi forografijom.

Sjećanje na događaje poslije zemljotresa iz 1979. godine

Sjećam se posle zemljotresa sve se dimilo , onaj šut, kamen, palo je mnogo kuća. U kući preko puta mog stana su živjele komšije gdje je došao tadašnji glavni i odgovorni urednik “Pobjede” Marko Špadijer i mi smo krenuli zajedno. Ja sam slikao Budvu do pola 10h, onda pođem do Svetog Stefana i Petrovca, idem u Bar kad tamo luka gori sve u dimu i on nije imao legitimaciju uz sebe i ušli smo u Radio Bar sa mojom legitimacijom i prvi javili vijesti sa terena. Cijeli Beograd se uzbunio i oko 13h ponovo smo javili pda nema mnogo žrtava i da je velika šteta.





Mile je bio dopisnik TV Beograd od 1968. do 1988. godine, punih dvadeset godina

Za TV Beograd radilo je nas dvojica fotografa, jedan iz Podgorice pokojni Milan Pešić, nenadmašni fotograf on je bio za sjeverni dio tata mata, a ja sam držao primorje od Dubrovnika do Ulcinja. Dobio sam tehniku kamere, poslije dobijam teleobjektiv sa zumom za kameru, to je za mene bilo slavlje, da se nikada u životu nisam više tako obradovao kao tom objektivu. Sjećam se koštao je 120 hiljada, a plata je bila oko četiri hiljade. Najviše sam sarađivao sa Kamenkom Katnićem (Vreme), a to turizam traži. Na sve sam zadatke išao da fotografišem i snimam, samo su mi rekli ne za opštinske sastanke i skupštinu opštine, to nas ne interesuje a drugo sve. Mi smo najviše propagirali tada turizam. Opština Herceg Novi mi je davala stan da se preselim u taj grad da živim, ali nisam htio da odem odavde, ostao sam.


Foto: prvi fotoaparat sa kojim je Mile počeo da radi

Anegdote kojih se rado sjeća

Bilo je veoma teško dobiti vizu u vrijeme kada sam ja išao u inostranstvo, a kako sam je dobio ni sam ne znam, imao sam jednog prijatelja iz Leskovca kod kojeg sam stanovao u Parizu i njegova žena je garantovala za mene. Međutim odlučio sam da se vratim, posle tri mjeseca dolazim da se pozdravim sa njom i donio joj cvijeće, putujem nazad vozom u Leskovac, a ona vrisne i kaže: “ No što ja rekla, Mile ne može da ostane u Pariz on je pošten čovjek.” Još mi ta rečenica odzvanja u glavi.

Jadranski sajam je u to vrijeme bio na svjetskom nivou, dolazili su ljudi sa svih strana i to je tada bio život samo takav. A na tom sajmu se održavao kongres Subnora Jugoslavije, Tito je dolazio i to sam slikao. Tito je boravio u Miločeru, novinare su vratili, a mene su pustili kao opštinskog fotografa. Sjećam se peku se dva jagnjeta na ražnju i Tito pita : “Šta je boga mu gdje su ovim jagnjadima glave?” a u Paštrovićima je običaj da se na pecivo ne nosi glava jer je na svadbi bilo smrtnih slučajeva kada se dijelilo meso “ Glava glavi, pleća harambaši, a rebra može i fukara”, a Tito kaže: “U Boga mu ja sam fukara, ja volim rebra”.

Jedna žena na barci popela se pored jarbola i stoji, a sisa joj ispala iz grudnjaka, a ja kažem gospođo pa vidi vam se ta sisa vratite je na svoje mjesto. Sve što je bilo oko mene sve se nasmijalo.

Recimo pitao me jedan prijatelj zašto mu je na fotografiji kriv nos, a ja sam mu rekao da nisam kriv nego da mu je tatko napravio takav nos šta ću ja sad, ne mogu ništa da promjenim. I sad se zezamo oko toga.

Birao je najbolje slike za svoj izlog. Niko se nije ljutio svima je bilo na ponos.

Najviše sam slikao djecu, u to vrijeme babe i dede su dovodile djecu da se slkaju prvi dan škole u septembru, koji je bio uvijek jači od svakog avgusta za mene. Ja tada slikam, oni da plate, a ja kažem ne treba danas. Moglo je da se živi od ovog posla lijepo, sad teško jer je elektronika sve zafrknula. Slikao sam izbore za mis, pa kada se to završi vodim je u radnju pa je slikam sa velikim aparatom i budu divne fotografije. Ja gledam ove osmrtnice i vidim sve moje slike i pitam se gdje su ti pare Milorade, koliko si bre slikao. Velike su godine, 40 godina sam se bavio forografijom u jednom gradu.

Mile je u penziji i kaže da se osjeća kao da nikada nije bio fotograf

Ne nedostaje mi fotografija kad vidim kako se danas radi. Od kada su telefoni izašli pojedini misle da su pametni, a to ništa neće ostati. Ja sam radio oko 25 godina za Montenegroturist reklamu, tada su oni kupovali snimke, većinom od mene pošto sam bio tu, slali njemačkim turoperatorima Nekermanu i Tuiu i onda se to objavljivalo u njihovim katalozima. Turistički savez opštine je poštovao zanatstvo, sada ko to poštuje ko te pita, može li ili ne može, upregnu nekoga da radi za desetoro. Dokumenta moraju da ostanu sačuvana. Fotografije traju, a ove danas žive pet godina, deset, to nije to. Prije je bilo Turistički savez godišnje uzme po 500 fotografija i to sve čuva u depou. Kad dolaze novinari sa strane oni im izbroje desetak najboljih fotografija Budve, Petrovca, Svetog Stefana i on kasnije objavljuje te fotografije.

Sjećam se bilo je Njemaca i Francuza i oni su bili smješteni u Slovenskoj plaži i ja sam ih zaobilazio jer se oni nisu slikali, nego slikam do Slovenske plaže pa prekočim i nastavim Bečiće do Kamenova. Cijeli dan slikam cijelu noć radim i ujutru odnesem slike na plaži. Mašine to danas odrade za sat, a ja sam svu noć radio.

Miletova kolekcija foto aparata:








Foto: Mile u Ermitažu, Sankt-Petersburgu prije dvije godine

Šta znači biti dobar fotograf, Mile ima uputstvo

Da se čeka najbolji izraz lica i osjeti trenutak. Mora čovjek da bude strpljiv i snalažniv.

Mile sada živi svoj penzionerski život, ne napušta ga veseli duh i glavni je šaljivdžija u društvu. Kada ga sretnu na ulici građani ga srdačno pozdravljaju evocirajući uspomene na momente koje je Mile fotografisao za vječnost.


Jasna Marković