Na samom početku razgovora za portal RTV Budva, Tamara ističe da živjeti samostalan živt daleko od kuće nije ni malo lak poduhvat.

"Živjeti daleko od kuće predstavlja jedan veliki izazov i hrabar iskorak, koji sa sobom nosi brojne prednosti, a kao glavnu bih izdvojila to što boravak u inostranstvu pogoduje da se u punoj mjeri razvijemo kao samostalne i zrele ličnosti, koje su spremne da se nose sa svim životnim izazovima. Prilično sam se adaptirala na život u Americi i sada mogu reći, nakon 10 godina, da me samostalan život ojačao i dao mi samopouzdanje da mogu hrabro da koračam kroz život, čak i onda kada nisam blizu porodične sigurnosti i doma", ističe Stanić.

Miljama od kuće

"Biti na drugom kontinentu, miljama daleko od kuće, čak i u drugoj vremenskoj zoni, zna biti veoma teško i nostalgija je uvijek prisutna, pogotovo onda kad se dešavalo da zbog različitih
okolnosti nisam mogla i po dvije godine da dođem kući. To je često rezultiralo time da sam propustila neke bitne momente i datume u životu svojih najbližih. Međutim, vremenom sam se
navikla i prihvatila to sa razmišljanjem da treba ostati istrajan zarad nekih dugoročnih ciljeva. U poslednjoj godini, zbog korone i prelaska na rad od kuće, imala sam priliku da radim iz Crne Gore i duže vremena provedem kod kuće sa porodicom, što mi je posebno drago", kazala je.

Najviše joj nedostaju porodica i prijatelji, ali i mamaina topla kašika.





"Njaviše mi nedostaju porodica i prijatelji. Takođe je neizostavno napomenuti i to da mi mnogo nedostaje mamina
kuhinja. Zaista sam se uvjerila da ni jedan restoran na svijetu ne može zamijeniti ukus mamine hrane začinjene ljubavlju", sa osmijehom je odgovorila.

Razlike u životima

"U Americi mi nedostaje naša bogata duhovnost, sporiji tempo života ali i to što su naši ljudi jako povezani i što spontanije grade odnose. A ono što bih voljela da primijenimo u Crnoj Gori je američka etika rada, koja je na zavidnom nivou. Amerikanci mnogo cijene rad i trud i pružaju širok spektar mogućnosti da se mladi ljudi usavršavaju i razvijaju svoje talente", kazala je onas.

Usavršavanje je za Tamaru jako važno, te smatra da je to prilika koja se ne smije propustiti.

"Mislim da je obrazovanje jako važno. Danas vise nego ikada prije imamo priliku da se usavršavamo, i trebali bismo da cijenimo i iskoristimo tu mogućnost na najbolji mogući način. U kontekstu toga, smatram da je najvažnije da svaki mladi čovjek treba da u sebi otkrije svoj poseban dar i svoju misiju, i da se kroz obrazovanje razvija, kako bi na taj način pomogao sebi i svom društvu. A onda je i uspjeh neminovan", kaže Tamara.



Povratak kući za zauvijek, plan iz najdubljeg dijela srca

"Svakako razmišljam o povratku. Dugo godina sam sama daleko od kuće i to nije lak put. Jako sam vezana za svoju porodicu. Osjećaj kada sam kod kuće je tako poseban za mene. Kad god se vratim, vrlo brzo se ponovo adaptiram na naš način života, i imam osjećaj kao da nikada nisam odlazila. Kada razmišljam o povratku, nije tako jednostavna odluka da odustanem od Amerike, imajući u vidu količnu truda koji sam uložila da bih izgradila život tamo. Trenutno mi je plan da se dodatno usavršim na poslovnom planu, kako bih onda kad se vratim to svoje znanje i iskustvo mogla da
prenesem na adekvatan način u svojoj zemlji", kazala je ova mlada žena.

Kako joj je ljubav prema bijelom sportu otvorila vrata od "bijelog" svijeta



"Kao djevojčica, često sam prolazila pored teniskih terena i gledajući drugu djecu kako igraju tenis, izrazila sam želju ocu da bih voljela da se upišem. On je tu moju želju i ispunio. Tako je moja ljubav prema bijelom sportu počela. Nakon toga, tenis je preusmjerio tok mog života, i omogućio mi da proputujem cijeli svijet, budući da sam još kao tinejdžerka često putovala po
inostranstvu, gdje sam trenirala i igrala turnire. Svoje djetinjstvo i tinejdžersko doba sam provela na teniskom terenu i to je bio sav moj svijet. Kad se osvrnem, zapravo sve ono što sam sada je zahvaljujući tenisu, i na tome sam beskrajno zahvalna", priča Tamara.



Nedjelja ipak otvara dušu jednskao svuda u svijetu, pa nedječjeom Tamari zamiriše tamanj iz manastira Podmaine, ali zašuškaju i zsackle i mnoga druga nedostajanja.

"Nadostaje mi nedelja u manastiru Podmaine, šetnja po Slovenskoj plazi, kafa u Mogrenu i sva ostala mjesta koja bude uspomene", kazala je.

Na nogama prije svitanja<(b>

"Moj dan počinje vec u pet ujutru kada jedino stignem da pođem u teretanu. Od osam ujutru mi počinje posao koji obično traje do 18h. U međuvremenu stignem da napravim kratku pauzu za ručak.
Nakon posla, u večernjim časovima obično držim časove tenisa jer trenutno radim i kao trener. To mi je poseban užitak i relaksacija nakon napornog dana za kompjuterom. Onda kada ne držim časove tenisa, ostatak vremena provodim sa svojim prijateljima. Pred spavanje volim da se opustim uz neku dobru knjigu i tako se pripremim za naredni dan", kaže ona.

Amerika Tmara ističe nudi više mogućnosti, ali onome ko ima želje, volje i istrajnosti i Crna Gora biće dobra odskočna daska.

"Svakako smatram da Amerika nudi mnogo više mogućnosti za poslovni život. Američki univerziteti su fokusirani da pomognu mladim studentima da dobiju posao u željenim kompanijama. Često i predstavnici velikih korporacija posjećuju univerzitete i pronalaze mlade talente koji će po završetku studija moći da se zaposle u njihovim firmama. To je meni otvorilo vrata… Međutim, upoznala sam dosta mladih i uspješnih djevojaka u Crnoj Gori koje su i pored mnogo manjih mogućnosti uspjele da budu uspješne u svom poslu. Uvijek smatram da dosta toga zavisi od naše volje, istrajnosti i želje za uspjehom. Onda se sve poteskoće lakše prevazilaze", navela je ona.
 
Iz Budve u svijet

"Do svoje 19. godine sam živjela u Budvi. Nakon završene srednje škole, trebala sam da napravim prekretnicu i odlučim da li želim da nastavim da se profesionalno bavim tenisom ili da upišem studije. Saznala sam preko prijatelja iz svijeta tenisa, da Amerika nudi školarine za studiranje i igranje tenisa na koledžu. Odlučila sam da pošaljem svoju biografiju i rezultate iz
tenisa svim školama prve divizije u Americi. Takođe sam se spremala za TOEFL i SAT - testove koji su bili obavezni da bih bila primljena na univerzitet. Glavni trener sa Campbell univerziteta, gdje sam i završila osnovne studije me kontaktirao i nakon pregovora, ponudio i punu školarinu. U januaru 2011-te godine, moj životni put u Americi počinje", prisjeća se Tamara.

Svaki poćetak ima svoju težinu

"Prva godina na fakultetu mi je bila jako naporna. Nisam dovoljno dobro znala engleski jezik, tako da uskladiti studiranje na stranom jeziku i intenzivno igrati tenis koji je i pratio takmičenja na koledžu, bio je veliki izazov. Školarina mi je svake godine zavisila kako od prosjeka na fakultetu, tako i od teniskih rezultata. Nakon završenih osnovnih studija, zaposlila sam se u firmi za računovodstvo, gdje sam stekla neko prvobitno iskustvo u svojoj struci. Odlučila sam da nastavim školovanje, pa sam se tako i prijavila na NC State univerzitetu, gdje sam takođe dobila školarinu za magistarske studije. Ujedno sam bila asistent na fakultetu i radila kao trener. Taj dugogodišnji rigorozni raspored je zahtijevao dosta truda i odricanja, ali mi je otvorio put da se usavršavam u svojoj struci i samim tim nastavim život u Americi. Amerika mi je uvijek otvarala mogućnosti i cijenila moj trud i rad", kazala je Tamara.

Poruka za sve one mlade ljude koji žele njenim stopama

"Prije svega, mladim ljudima preporučujem da se bave sportom. Smatram da sport izgrađuje našu ličnost, uči nas disciplini i pomaže da očuvamo svoje fizičko i mentalno zdravlje. Takođe, mladim ljudima preporučujem da prate sve mogućnosti potencijalnog studiranja i usavršavanja u inostranstvu i da uvijek imaju hrabrosti da se osmjele za nešto novo. Upoznata sam da na našim
fakultetima postoje razmjene za studente a i školarine za studiranje na prestižnim univerzitetima. Poznavanje stranih jezika samo može biti dodatni plus u njihovom životu i
budućoj karijeri. Takođe bih posebno istakla da ukoliko mladi odluče da žive u inostranstvu, da nikad ne zaborave svoje korijene, da gaje svoju tradiciju i da čuvaju osobenosti svoje kulture", zaključiča je Tamara u razgovoru za naš portal.



Tamari svakako želimo pune sreće na putu kao ostvarenju svog "američkog sna", i da se ipak jednom vrati na tu maminu kašiku, jer vjerujemo da je to mamin "crnogorski san".

D.P.