Foto: Portal RTB

„Kada sam počinjala da radim 1998, u vrtiću je bilo upisano 450 djece. Tada je bilo manje djece sa govorno-jezičkim poremećajima, a i sama patologija je bila lakša. Djeca su dolazila na tretman tri puta sedmično, dok sam sa mališanima iz Petrovca i Svetog Stefana radila jednom sedmično“, navodi Jović u razgovoru za Radio Budva.

Kako objašnjava, ranije se uglavnom radilo sa djecom koja su imala poremećaje u izgovoru glasova, a korekcija je bila brža i lakša.

„Djeca su tada polazila u školu sa punih sedam godina, što je davalo dodatno vrijeme za korekciju glasova. Danas radim sa djecom koja imaju četiri i po ili pet godina, i kod njih tretman za jedan glas može trajati i po tri, četiri mjeseca", objašnjava.

Sve veća učestalost kašnjenja u progovaranju postaje razlog za zabrinutost.

„Svi glasovi imaju period kada nastaju. Ono sa čim se ja borim jeste da objasnim roditeljima da njihova djeca ne moraju da pođu u školu i da znaju sve glasove - sve to može da se stekne kasnije u školi. Drugi problem, i on je mnogo teži od ovog, jeste poremećaj jezika“, dodaje Jović.

Razlikujući poremećaje jezika i govora, ona objašnjava:

„Poremećaj izgovora glasova spada u poremećaj govora, a zakašnjelo progovaranje ili nešto vezano za spektar autizma, sve je to je vezano za poremećaj jezika. Jer jezik i govor nisu isto, to su dva dijela jedne cjeline. Negdje se smatra normalnim, a zapravo nije, da dijete sa tri godine još nije progovorilo.“

Jović ističe važnost pravovremene intervencije i dijagnostike, uz aktivnu podršku roditelja.

„Sve ovo što pričam spada u neku ranu intervenciju i ranu dijagnostiku kod djece koja još nisu progovorila i koja će eventualno razviti neki govorni ili jezički pormećaj“, zaključuje ona.


Redakcija Portala RTB